Marta Joža
Vreme tatara
Narodna priča

Princezа Mordizon je imala izrazito kose oči. Govorili su da liče na tatarske, tako bademaste, sa ponešto gušćim obrvama od evropskog standarda. Kad bi se Dregan Velđi duboko zagledao u njih, bilo mu je jasno da u krilu drži, umotanu u svilenu maramu, majušnu tatarsku ženicu. Seoski žitelji su se kivno cerili, dok su tajili su svoje mišljenje u senci slamnatih šešira .

U vreme zalaska sunca par je obično sedeo na vrhu kurgana, u očekivanju da seljani kamenuju, kako je i red, kako su i obećali, ovu slabunjavu ženu, koja nije tu pripadala. Nekako ne pripadaš među nas, razgledao ju je on radoznalo, a i drugi su to govorili; ako ćemo pravo, drugo i nije govorio seoski živalj, osim kako se ona ne uklapa među njih . Prisustvo strankinje izazivalo u ustaljenom životu naselja pravu pravcatu mržnju, i to bez ublažujućeg i blagotvornog dejst va podsmeha.

Selo bi zadrhtalo čim bi ih ugledalo: nikada neće zaboraviti dan kada su psoglavci nasrnuli na Gornji budžak, i raspršili se na sve strane, goneći pred sobom zarobljene muškarce i nejač, nespremne na ikakav otpor. Pod nepotkovanim kopitama tatarskih konja vijorila se avgustovska prašina, a muškarci su trčali u tišini, gonjeni ka podnožju crkve. Šta se posle a potovo pre toga događalo sa ženama bolje je i ne spominjati, jer o čemu se ne može govoriti, o tome treba ćutati. Tako su zdušno ćutali godinama, decenijama, stolećima, i ćutaće sve dok ne izumru – barem im je takva nakana. Otada, iskrsne li neki praznik, praznuju stisnutih usana, večito su u žalosti i nikada ne podižu glas. Ako izuzmemo jedan jedini put: kada je Dregan Velđi doveo ženu Tatarku.

Tetka Kali je živela na samom početku Budžaka, pa je sve saznala pre mrzovoljnog, večito sumnjičavog seoskog naroda. I sama je bila na meti vazdašnje sumnje: bio ju je glas da se ne rastaje od olovke i papira, što je izazivalo nepoverenje kod seljana: mogla bi jednog dana da ovekoveči i njihove sitne opačine i strahove. Pa će ceo svet saznati ono o čemu nisu hteli da govore, a kad su bili primorani, radije su kretali u napad. Napali bi oni i ovu spisateljicu da su samo smeli, ali je ona bila nedodirljiva otkad joj je umro muž, pa je ostala sama sa kojekakvim papirima i mastiljavom olovkom, koju gumica ne briše i od koje, ako se popljune, jezik dođe gorak i ljubičast, kao konjska gubica od varvarskog đema umočenog u žuč. Gorak je bio i jezik kojim je pisala i, dok je grabila olovku tražeći reči, činio se sasvim stran. Sada ću iznova da promislim ovo moje tričavo štivo i da plačući tražim oproštaj od onoga u čije je ruke dospelo. Molim ga da ne smatra lažju ni jedno njegovo slovce. Ma koliko preturala po svojoj prošlosti, ne nalazim lepšu uspomenu. Biće da su ove moje uspomene nalik izlivenom, žitkom i svežem cementu, u koji je neko zakoračio i ostavio trag da se stvrdne i okameni, za sva vremena. Bolne uspomene ostavljaju neizbrisive tragove. Dok sam ovo pisala, često sam imala napade plača, morala sam da se ostavim pisanja, da mi suze ne bi umrljale svesku.

To im sigurno pričinjava neizmeran bol – mislila je na svoje voljene seljake, dok je gledala kako se pod zalazećim suncem krišom ušunjava nepriličan par. Gladila je čelo u nedoumici (ali ipak nepristrasno) pošto je znala više od ostalih. Neće ostati još dugo ovde ta kosooka, procenjivala je njene izglede, kao da i nije prošlo čitavih tri stotine godina, tako su mrzeli svaki pomen na nju.

Počela je da se seća onoga što su drugi vazda potiskivali. Nevolja ih je snašla baš nekako uoči žetve – u senovitoj dolini prinos žita obično beše mali: u ovim krajevima rađali su ječam i raž, a i to sasvim sitnog klasja, a i zašto bi tlo bilo druželjubivije od ljudi. Elem, baš su želi kad su nagrnuli Tatari koji, suprotno očekivanjima, nisu odmah napali selo. Zaustavili su se, palamudili malo na onom svom nerazumljivom jeziku, pogledajući kako žene mlate slamu i odnose rod u žitnicu. Danima su dreždali na rubu sela, onako strpljivi prestajali su celu žetvu, a ona baš i nije bila kratka: rod beše začudo dobar, a kosaca malo, žene su rukama kupile šta se moglo, Tatarin bi zakevtao samo kada bi kosa dospela u muške ruke, to mu nije bilo po volji. Dočekali su psoglavci kraj žetve, čitava horda se tamo načetila i gledala kako se ratari vrzmaju, i tako je zloguk bio njihov pogled, da se još uvek pamti. Koliko je samo bilo tatarsko uživanje kada su očevi, muževi i braća otkupljivali svoje živote cenom svojih lepih kćeri, žena i sestara. A nagodba je bila plod lukavstva – tetka Kali je to sada jasno videla – naveli su ih da veruju da ih neće dirati, ako im ustupe žene i kćerke kao plen. Ostavili su žene u životu, i u slast bludničili sa njima pred očevima i muževima. Šta više, ko bi im doveo lepotu devojku, darovali su mu ovcu, vola ili konja. Tegobna su to bila vremena – rasplitala je Kali neraspleteno -- dok su oni tu taborovali. Kada bi projahali selom, psoglavi Tatari, podizao se oblak prašine. Konjsku gubicu su, ako je istina, umakali u žuč, da životinju ne bi savladao umor. U gorku konjsku, a ponekada, bogme, i u žensku žuč, da su prokleti, kada bi, u odgovor na pokornost seljaka, posekli po neku diklu, koja nije više valjala ni za žetelicu ni za milosnicu. Samo da ne unište rod – uzdisali su međutim muškarci – preostaće valjda još žena, pa će izroditi decu sa njima. U najgorem slučaju ta nova deca će imati bademaste oči, mali nos, široku bradu, a iz ugla usana će pokolenjima da im curka žuč.

Jednog dana, kada nije ostala ni jedna nepožnjevena vlat na poljima, i kada je i poslednje zrno popabirčeno sa strnjike, a žene se baš navikle da ih s vremena na vreme napastvuju, pa se više nisu mnogo užasavale što njihovi očevi i muževi sve to ravnodušno trpe, nadajući se da su jeftino prošli, toga dana su, dakle, Tatari poslednji put protutnjali selom. Popalili su okućnice, a muškarce u lacima odvukli za sobom, ostavljajući iza sebe kosooki žig poraženosti, večitu, mada napokon sasvim snošljivu korotu, koja ulazi duboko u krv. Na sramotu se možeš navići ali je nikada nećeš zaboraviti – mrmorila je tetka Kali, kada je ugledala Dregana Velđija kako cima za sobom svoju preplašenu ženicu. Bože, ovima će sad svašta pasti na pamet. Ovi će sada pokrenuti čitav tristagodišnji cirkus, i sada će se osvetiti za sve.

Princeza Mordizon, Tatarka ili možda tek tatarolika žena nije se zamerala seljanima. Kako nisu razgovarali sa njom, sve je manje reči bilo o njoj, mada se znalo da je izvečeri u svakom dvorištu započinjan ovakav razgovor: Je si li je video? Šta ona tu radi? Još nijednom nije bila u radnji? Šta li jedu? Sigurno hrani tog nesrećnika nekim tatarskim bućkurišom, nije ni čudo što mu je majka presvisla. Što je istina, istina: nije prošlo ni pola godine a mater Dregana Velđija već su sahranili, i to bez redovnog opela. Na videlo je izašla njena poslednja volja: rekla je sinu otvoreno da, ako namerava da zadrži ženu, ona neće preživeti tu sramotu. Nije uvažila sinovljevo opravdanje da se njegova žena ni po čemu ne razlikuje od drugih, uzalud je govorio da je to njegov život, njegova ljubav i svakakve druge ludorije koje zaljubljeni muškarac iznosi u svoju odbranu. Ali činjenice su govorile drugo: od tog dana niko nije kročio u kuću Dregana Velđija, koja je počela polako da se urušava, trpeći pod svojim krovom strano čeljade.

Izvečeri bi jeli plod kiselkaste jabuke divljakuše što je rasla kraj kurgana. Za selo je to bila jedna jedina vidljiva scena u sklopu njihove izazivačke ljubavi, koja je dovodila do besa nabusiti narod dok su se mimoilazili. Šta li je našao na njoj, čantrale su u bradu gnevne seljanke, osećam joj miris, zaudara na konjsku žuč, a korotom pokriva ljubavne ugrize. Dođe nas sramota da živimo s njom, tuđinkom, mantrale su seoske žene. Dregan Velđi je samo stiskao usne, pomno posmatrajući svoju ubledelu ženu, sa kojom će uskoro da zoblje trpku oskorušu i dugo posmatra zalazak sunca. Dugo, predugo, svestan da će uskoro svemu doći kraj.

Niko nije slutio da princeza Mordizon očekuje dete. Usred bogato nabranih seoskih sukanja koje su naglašavale ženski struk, ona je širokim kaftanom pokrila ionako mršuljavi stomak: biće da joj je materica stideći se i kao od bede hranila kosooko tuđinče. Neće nas napustiti gospod Bog, neće dopustiti, kao ni onda, ni sada neće dati da postanemo plen divijih, čuo se uzdah olakšanja na vest: bogme je princeza Mordizon rodila mrtvorođenče, a i sama se jedva izvukla. Ni prašina se nije podigla tragom princeze i Dregana Velđija, kada su zauvek napustili selo. Na kuću i na usta stavljen je katanac. O onome o čemu se ne može govoriti, o tome valja ćutati…

S mađarskog prevela D. Ramadanski

Marta Joža je rođena 1962. godine u Klužu, Rumunija. Godine 1983. prelazi u Mađarsku, gde se realizuje kao publicista te filmski i televizijski autor da bi se, vremenom, okrenula i lepoj književnosti. Urednik književog časopisa Ex Symposion.