Boris Paramonov
Hristos i mašina

Knjiga Da Vinčijev kod i prašina koja se oko nje podigla, koja joj je čak prethodila, može da posluži kao dobar povod za ozbiljno razmatranje provokativnog problema: kako se postaviti prema hipotezi o Hristovoj ženidbi? Podrazumeva se, naime, da sama ova činjenica, nakon toliko vremena, ne može biti tačno ustanovljena. Tu je korisnije setiti se stare Hegelove izreke: istina nije činjenica, istina je ideal. Kakva je, dakle, idealna istina u ovom slučaju? Kako glasi hrišćanska filozofema braka?

Ovoga puta neću govoriti o apostolu Pavlu i njegovim uputstvima koja obavezuju hrišćane. Mi sada, zapravo, i ne razgovaramo o braku, već o polu: hrišćanstvo i pol, Hristos i pol. Ili u krajnjoj liniji: Hristos i svet.

Istorija interpretiranja ovog odnosa prilično je bogata, pogotovo u Rusiji. Setimo se samo Vasilija Rozanova i njegove borbe sa hrišćanstvom, tačnije upravo sa Hristom. To je stalna njegova tema, najpolemičnije obrađena u članku „Najslađi Isus i gorki plodovi sveta“. Svet je, tvrdi Rozanov, tek u hrišćanstvu postao gorak, izgubivši svoju slast u poređenju sa neobičnom, duhovnom i moralnom, uzvišenošću Hrista. Otvorila se veoma jasna alternativa: ili ste u svetu ili sa Hristom, pošto su oni nepomirljivi. Hristos se, po rečima Rozanova, ne može inkrustirati u svet, naporedo s Jevađeljima nije moguće ni pozorište ni slatko od voća, ni kultura ni svakodnevica. Hristos iz Jevanđelja nikada se nije smejao, tvrdi Rozanov.

U knjigama Ljudi mesečeve svetlosti i U tamnim zracima religije otišao je još dalje. Ovde se skoro otvoreno tvrdi da je hrišćanstvo – religija smrti, da je i stvoreno sa ciljem da pomiri čoveka sa užasom smrti, u opreci sa sunčanim religijama antičkog doba i drevnog Istoka. Sledi još jedan obrt Rozanovljeve misli: pravi hrišćani su aseksualni ljudi, u kojima je pol sasvim zamro. Mogli smo ih sresti u prazkozorje nastanka vere, a ne među današnjom rutinskom pastvom svakojakih crkava. Rozanov uočava transformaciju pola u hrišćanskom psihološkom tipu; to je zapravo pojava koja je kasnije nazvana sublimacijom. On piše o rađanju ličnosti u hrišćanstvu, povezujući taj fenomen sa seksualnom devijacijom, sa otklonom od „norme“ i „zakona“, stavljajući te reči u navodnike.

„Individua je nastala tamo gde je zakonu prirode iznenada rečeno: ‘ Stop! Ne puštam te ovamo!' Taj koji ga nije pustio, bio je prvi 'duh', ne-priroda, ne-mehanika...
Dakle, 'lice' se na svet pojavilo tamo, gde se prvi put dogodilo 'narušavanje zakona'. Narušavanje jednoličnosti i postojanosti, kao onog normalnog i uobičajenog, 'prirodnog' i 'opšteočekivanog'.
Bez 'lica' svet ne bi imao sjaja – jedan za drugim, poput oblaka, prolazili bi ljudi, narodi, generacije... Rečju, bez 'lica' nema ni duha ni genija“.

Rozanov je, drugim rečima, priznao da samo ljudi takvog kova poseduju kulturogenu energiju, da oni i čine kulturu, i da njima nije potrebna nikakva „inkrustacija“. Ovaj obrt se najverovatnije dogodio pod uticajem polemike koju je sa njim započeo Nikolaj Berđajev nakon članka o Isusu Najslađem i gorkim plodovima sveta. Nisu ga toliko ubedili polemički argumenti Berđajeva, koliko sama ličnost filozofa, koju je upoznao u tom prisnom disputu.

Članak Berđajeva imao je naslov “Hristos i svet. Odgovor Rozanovu“.

„Pitanje sveta je veoma nejasno i neodređeno, i u tom prikazivanju nejasnog i neodređenog kao jasnog i određenog, u izdavanju traženog za nađeno – sastoji se cela pamet Rozanova, u tome je tajna njegove prividne snage. Šta je tu svet, o kakvom se tu svetu govori? Koju sadržinu pridaje Rozanov reči „svet“; da li je svet ukupnost empirijskih pojava ili pozitivna punoća postojanja? Da li je svet sve ono što je dato, smeša istinskog sa prividnim, dobrog sa zlim, ili samo ono istinsko i dobro? Ako se pokrene pitanje o svetu kao ukupnosti svekolike empirijske datosti, u kojoj uživanje u slatku od voća zauzima isto mesto kao milje ispred najvećeg umetničkog dela, to pitanje gotovo da nas i ne zanima. Ono večno i ono prolazno u svetu ne možemo stavljati pod istu kapu, i postavljanje pitanja o svetu bez ikakvih dodatnih objašnjenja posve je nedopustivo. Takav svet i jeste „svet“ pod navodnicima. Faktički, svet koji ispitujemo predstavlja smešu bića i nebića, stvarnosti i privida, večnosti i propadljivosti. Koji je pak svet Rozanovu mio, koji od svetova on želi da utvrdi, u kakvom svetu on hoće da živi? Za religiju nije relevantno pitanje sveta, već pitanje o istinskom i stvarnom svetu, o punoći bića, o vrednostima sveta, o njegovoj vanvremenoj nepropadljivoj sadržini“.

To i jeste pitanje koje je jedino zanimalo Berđajeva. Tu se rodila njegova religiozna verzija filozofije egzistencijalizma. Njegov egzistencijalizam se ni u kom slučaju ne svodi na ličnost, već posredstvom ličnosti, spontano uronjene u svet, dospeva do tajni bića – ili im se bar primiče. Svet, tragika sveta i postojanja, dostupni su čoveku sa egzistencijalnim iskustvom, čoveku koji je odvojen od svakodnevne realnosti empirijskog života. Tragično iskustvo postaje pretpostavka istine. Tragedija, po Berđajevu, predstavlja zjap na onom mestu bića, na kojem se individualni život spaja sa univerzalnim zakonom. Ta posvemašna praznina predstavlja zajedničko iskustvo, očevidno makar u činjenici smrti. Ali ljudi se trude da ne primete tragediju, bežeći od nje u svakodnevlje, u bezličnost, u „Das Man“ kako bi rekao Hajdeger, potiskujući je, kako bi rekao Frojd. Postoje, međutim, situacije, u kojima su takvo potiskivanje i zaborav prosto nemogući. Te situacije stvara pol, tačnije – izvesna odstupanja od seksualnog života. A to i nije drugo do diskretna najava teme Hrista.

Berđajev nigde ne eksplicira tu temu, ali se ona nesumnjivo oseća. Skoro sam siguran da je seksualna orijentacija Berđajeva bila homoerotska, što je ovde bitno, što nije tek beznačajan detalj. Berđajev zna i piše da pol nije detalj, da nije pojedinačna funkcija organizma već globalna orijentacija čoveka – kroz pol se čovek izražava celovito . Tu misao je preuzeo od Rozanova, a potom su je zastupali mnogi, od Frojda do Sartra. Pol, međutim, ne može ni u kome da zamre; bez obzira šta mislio Rozanov, aseksualnost ne postoji. Hrišćani tu ne predstavljaju izuzetak, pošto je u hrišćanstvu, u prvobitnom hrišćanstvu, u Hristu, pol bio preobražen, sublimisan u stvaralačku energiju. To je put koji nam Hristos nudi, veli Berđajev.

Postoje egzistencijalne pretpostavke poimanja, prodora u istinski svet, postoji put prevladavanja ovog, truležnog sveta. Upravo postojanje tragedije zajedno sa neospornom činjenicom duhovnosti čoveka navodi nas na pomisao o drugom svetu. Tu se možemo setiti Dostojevskog i njegove tvrdnje da je Bog, koji je stvorio čoveka i njegove najviše porive ali ga i osudio na smrt – zao Bog, nezamisliv Bog. Pomirenje sa Bogom, istinska Njegova teodiceja – opravdanje Boga – mogući su samo ako postoji besmrtnost; a kako nam ono nije dato u iskustvu, treba predpostaviti drugi svet. Ili, kako je pisao Kant: Bog, sloboda i besmrtnost duše – garancija su moralne svesti. Berđajev se nije slagao sa Kantovim moralnim formalizmom, ali u ovom slučaju je stao uz njega. Možemo spomenuti i jednu drevnu formulu iz doba ranog hrišćanstva: verujem, jer je apsurdno. Apsurdnost postojanja zaloga je drugog sveta.

Ipak, najviša nadanja Berđajev ne vezuje u potpunosti za nebo. Postoji fenomen stvaralaštva; svako stvaralaštvo je transcendencija sveta, izlazak izvan njegovih granica. Početkom 20. veka, u doba ruske kulturne renesanse, mnogo se govorilo o teurgiji; teurgija i jeste bogopodobno delovanje, prevladavanje, preobražavanje sveta u stvaralačkom činu. Nisu potrebni novi umetnički proizvodi, kao što su to slike i simfonije, nego -- nova zemlja i novo nebo. U stvari, fiolozofija stvaralaštva je ono glavno kod Berđajeva.

Sada je momenat da uočimo jednu misao Berđajeva koja bi, u načelu, mogla stajati i u temeljima teurgije, i kojom bi se, između ostalog, veoma domišljato razrešio problem pola, uključujući i njegovu specifičnost u hrišćanstvu. Sam Berđajev nije zaokružio tu konstrukciju, jer još nije bilo nastupilo vreme za nju. Ali savremeni život nas prosto navodi na takvu interpretaciju problema.

Berđajev, naime, smatra da je pojavom mašine, ulaskom tehnike u svet, nastupio -- novi svetski eon.

„U svet pobedonosno ulazi mašina i narušava vekovečni sklad organskog života. Od ovog revolucionarnog događaja sve se promenilo u ljudskom životu, sve je nekako klonulo, izgubilo snagu. Taj događaj jednostavno ne možemo preceniti. Njegovo ogromno značenje nije samo socijalno, već i kosmičko. Povećavanje značaja mašine u ljudskom životu obeležilo je ulazak u novi svetski eon. Narušava se ritam organske materije u svetskom životu. Život se otkida od svojih organskih korenova. Organska plot se zamenjuje mašinom, organski razvoj doživljava svoj kraj u mehanizmu. Mašinizacija i mehanizacija predstavljaju fatalan, nezaustavljiv kosmički proces. Stara organska materija ne može da se spase od propasti“.

I dalje, ono najvažnije:

„Samo površnom pogledu mašinizacija deluje kao materijalizacija u kojoj strada duh. Ovaj proces ne predstavlja prelaz od složenijeg organskog ka jednostavnijem mahaničkom. Ako bolje pogledamo, mašinizaciju moramo razumeti kao dematerijalizaciju, kao raspršivanje ploti sveta, kao razvejavanje materijalnog sastava kosmosa. Mašina sama po sebi ne može da ubije duh, ona pre doprinosi oslobađanju duha od robovanja organskoj prirodi“.

Znači, mašina kao sredstvo oslobađanja duhovnosti. Tu je ne može biti umesnija druga misao Berđajeva – u stvari, nije je on formulisao, ali je on uočio i razvio: o suštinskoj vezi tehnike i hrišćanstva. Berđajev to, kao i uvek, veoma lepo, sebi svojstveno izražava: mašina klještima izvlači duh iz materije sveta, a tehnika postaje moguća tek u hrišćanstvu, jer je ono oslobodilo prirodu od duhova, mehanizovalo je, nakon čega je postalo moguće gospodariti nad prirodom, a ne klanjati se pred njom.

I najzad o onom što spolja gledano Berđajev još nije znao: da tehnika može doprineti temeljnoj promeni polnog života. Možemo reći da se danas, u principu, dogodila emancipacija polnog života od rađanja, odnosno, strogo uzev, došlo je oslobođenja pola. Surogat-majke, bebe u epruvetama, veštačka oplodnja, zaleđena sperma, da ne pominjemo tablete za kontracepciju. A u perspektivi – kloniranje i ostali genetski inženjering. Ono što je znao Frojd – da je seks nesvodljiv na funkciju reprodukcije, -- sada je dobilo, takoreći, iskustvenu potvrdu. Nesumnjivo da mašine odnosno tehnologija, tokom svog razvoja, fizički rad pretvaraju u duhovni; mašina ne dejstvuje samo na bazi mehaničke kauzalnosti, već je i teleološka, sposobna da rešava namenske zadatke. Danas već ne možemo a da ne mislimo na mogućnost tehničke besmrtnosti, koju nam nudi spomenuto kloniranje.

U takvoj situaciji pol kao da se marginalizuje, kao da dospeva na periferiju života. Kako je to jednom rekao Berđajev, seksualni čin je duboko provincijalan. Na odnos hrišćanstva prema polu treba gledati iz te perspektive, koja, zapravo, više i nije perspektiva nego tekuća praksa.

Zar se, posle svega, ne čini posve beznačajnim, zastarelim – upravo provincijalnim ono hipotetično pitanje: da li je Hristos bio oženjen?

S ruskog prevela Draginja Ramadanski