Jevgenij Šifers
Smrću smrt uništiv
(odlomak) 

Ovde, u Vitlejemu, kamile su oduvek bile velika retkost, a pogotovo čisti albinosi, i devojka, u čijoj je kući živela bela kamila, mogla je, kako govoraše bezumni starac Urija, mirno da ide na spavanje, izjutra bi pod svojim pokrivačem vazda nalazila drugog goniča, koji bi nečujno ležao i oduvavao zrnca peska sa njenog vlažnog čela. Marija je sve to znala, nejedanput je izjutra sama vodila takvo momče svojoj beloj kamili, da malo postoji i čak potapše kamilu po rebrima, onako domaćinski, dok je Marija krišom tražila trn da ubode kamilu, u nozdrvu, ne bi li ova novog ženika poklopila mlakom lepinjom; Marija se tada tiho smeškala, eto, upoznali ste se, ti i tvoja buduća žena kamila, jer ti hoćeš da se oženiš belom kamilom, zar ne, dragi? I nikada im posle nije davala vode da se operu, a kuća je stajala kraj samih Velikih dina, tako da se moralo proći kroz ceo Vitlejem, a bezumni stari Urija je išao naporedo i grdio na pasja kola svoju unuku, koja ni sama ne zna šta hoće, zar joj ovaj momak nije po volji, zar joj ne godi njegova snaga, ili se nije ni uspinjao na nju, jadničak, nije joj pokazao koliko je grdan i jak i da ni najmanje ne stenje od umora ma koliko da je opasuje? Još će da se rasplače Urija od sažalenja, i skinuće svoj ćelepuš, i pomokriće se u njega, evo ti, na, rođeni, vodice, umij se, speri to, do suza mi te žao, ah, kakva si ti nevaljalica, Marija, kada ćeš se smiriti, pa meni, Uriji, treba momčina, da me položi u grob muškom snagom, a ne da me vuče po tlu kao kakva baba.

Marija pak namisli da svoju belu kamilu Haji otruje.

I Haji je to znao.

A pre sve beše drugačije, sećao se on. Pre je Marija dovodila svog novog gosta i blago golicala noktom kamilju prekonosnicu, i Haji je gledao u nju, čekao na njen mig, i onda počinjao da pljuje, dok momče nije palo s nogu; Marija se smejala i ljubila Haji u uvo, i pri tome ga blago grickala. Seća se, dobro se seća toga. Mnogo puta je baš tako bilo, i njemu se sviđala ta njihova tajna, njihova igra; zarad smeha je još i vetrove puštao pri tome, i to isto beše smešno i uputno, seća se on, Haji, i te kako uputno, pa nije on budala, on je poseban soj, on spada u albinose.

A onda je ona počela da traži trn i da se smeje kao od bede, i to beše najstrašnije, jer ubod trna je kudikamo bolniji od smeha i golicanja prstima, mada su one, kamile, pogotovo albinosi, izdržljive na bol, nisu kao ljudi, nisu kao ostali, nisu kao lavovi; možda još samo kao zmije, da, one isto umeju da trpe. Ali Marija se bledo smejala nakon njihove igre, i ma koliko da se Haji trudio, u tom slabom smehu opasnost po njega nije jenjavala, već naprotiv, postajaše sve gušća, tvrđa, teža, kao što se pesak teretno sleže u crevima, kada žudiš da ga razblažiš vlagom, kada već jedva izdržavaš žeđ. Zatim Marija poče da plače, kada musavo momče pobeže od njih, plakala je, tiho jecala, nerazgovetno ječala, što Haji nije mogao da razume, ali nikada, nikada više nije sakrivala svoje lice u njegovu čistu, belu dlaku, nikada nije tražila utehu od njega, kao mnogo puta u detinjstvu, kada je spavala sva u suzama evo baš ovde, levo od njega, od Haji, levo, i malo iza. Nijednom više nije plakala zagnjurivši se u njega, ni jedan jedini put. I tada Haji poče da moli tokom svih tih noći, dok je Marija spavala i bila izložena silama koje su stvorile i nju i Haji, dok se razotkrivala u svojoj istovetnosti s njim, i odmarala se od svoje različitosti, zamorne i smešne sa svoje suvišnosti i neiskrenosti u budnom stanju.

Haji je molio da ga ne prodaju već da ga ubiju, da ga prevare, kao evo, tobož, mi te hranimo, Haji, a u stvari smo ti dali trave „the“, koje je ranije bilo u ovim krajevima i na koju si mogao i sam da naiđeš i da je pojedeš, u trenucima usamljenosti i teskobe, travu „the“, koju su albinosima otkrili slonovi, pošto su i oni takođe beli. Ali sada je ovde posvuda pesak, slonova više nema, i trave „the“ isto nema, zato što su slonovi ti koji je prenose, ukoliko ih pokrene s mesta nekakva nevolja ili ljudi, iskopavaju korenčiće i nose ih u svojim ušesima-tanjirima, pošto vazda imaju potrebu da kušaju travu „the“ i onda idu da umru u neku dolju, da ne zaudaraju predugo, da im mladunci ne tuguju i ne razboljevaju se, a albinosa je malo, pa i oni su sada uglavnom stalno uz ljude, niko nije brinuo o travi „the“, niko je nije spasao peska, nije je doneo ovamo. Haji je svake noći molio da ga ne prodaju već da ga prevare, pošto trave „the“ još ima kod ljudi, moguće da njihova trava „the“ nije onakva kao u slonova, već posebna, ali je ima, pošto i on, Haji, takođe ponekad spava preko noći, i pohode ga ljudske misli, misli o tome, da bi trebalo ovoga ili onoga otrovati. Seća se kako je saznao da fariseji smeraju da umore Uriju, i tada je on, on, Haji, ne odveć jako udario Uriju kopitom u glavu, i svi potom stadoše da ga smatraju sumanutim i navikoše se na njegovo cerekanje, ali je on, Haji, znao da nema normalnijeg čoveka od Urije, vidovnjaka Urije, koji se smehom i jurodstvom spasava od svoje pameti i tuge, od svog bezizlaznog znanja svega unapred. Haji je molio samo jedno, da ga ne prodaju, pošto će lagano trunuti tamo kod tih drugih, neznanaca, kojih nije bilo u njegovom detinjstvu, koji ga nisu, tankonogog, nosili na rukama, nisu ronili suze zbog doživljenih uvreda i poraza, prislonivši lice uz njega. Mnoge je noći molio Haji da ga nikome ne daju, već da ga prevare, da mu daju kumisa sa prokislim vinom i malo trave „the“, da on, Haji, i ne zna: oh, prevarite Haji, prevarite.

I Marija smisli da svoju belu kamilu Haji otruje.

I Haji je to znao.

Uopšte nije spavao tih noći, i zato nije ni znao da je Marija htela da ga pusti, a ne da ga proda, i da je na to mislila u svim svojim noćima, tugujući zbog rastanka, i da je ipak tonula u san, i da joj je izjutra nešto govorilo da je bolje otrovati Haji. Odvodila ga je do reke, ribala pljosnatim kamenom, plovila na njemu daleko, sama se kupala gola i tako ih je jednom video ribar Josif, što Marija ne zna, ali je zato Haji video njegovu barku, mada je smetnuo s uma da ispriča Mariji, pošto je u poslednje vreme večito molio da ga prevare, Haji, samo da ga nikom ne prodaju. A ona je svaki put htela da ga pusti, a on nije znao za to, pa se odlazeći daleko-daleko ZAIGRAN, uvek iznova vraćao. A njoj, Mariji, posta veoma potrebna nežnost, obična nežnost prema njoj, prema njoj mršavoj i tamnoputoj, s naprslinama na koži ruku i nogu od stalnog ribanja kamenog poda, od stalnog sušenja ruku na vetru, nakon pranja rublja, svog, i Urijinog takođe. Beše joj potrebna nežnost, njoj, koja je večito nosila pretesnu haljinu, i izrastala iz nje, da bi joj napokon sašili široki pokrov, vreću sa rupom za glavu i ruke. Beše joj potrebna nežnost, želela je da je neko drugi primeti i oslovi, da se upre u nju, kao ona u Haji dok je bila devojčica. A oni su se uvek žurili, čekali da što pre grane jutro, da krenu i potapšu, domaćinski potapšu, kamilu po rebrima, da bi našli u sebi snage da pred jutro navrate i do Marije, kada je kamen svež i pokrivač ne može da ugreje tu mršavicu, da malo prilegnu kraj nje ili raspale ognjište da je zgreju. Haji nije hteo da ode kad bi ga ona otpuštala; beše joj potrebna nežnost, nežnost prema njoj, a ne prema kamili; Haji je noćima molio da ga prevari, i nije ispričao kako ju je video ribar Josif, sin Jakova, istog takvog bosjaka i veselnika kao Urija što je, koji u reci nije lovio ribu već nekakve mokre balvane, da bi, vidiš li, izgradio drvenu kuću, koju je u snu video; u celoj toj priči postojala je nekakva žudnja za jednim trenutkom, koji bi sve sjedinio, koji bi predstavljao uspešan izlaz, ali ne, taj trenutak nije se javio. Haji je morao biti otrovan, kako je sam molio, a Marija će tražiti nežnost za sebe sada već bez Haji, i mnogo će puta, verovatno, da zebe na kamenu pred jutro, i niko neće doći da je ugreje ili da raspali ognjište, i ko zna koliko će izdržati Marija, koliko dugo neće žaliti što je stamanila Haji, što je ostala sama sa sobom, možda je ipak bolja toplina, bilo kakva toplina, samo da je TOPLINE, pa neka i zbog želje da se postane vlasnik albinosa u Vitlejemu, gde je i obična kamila retkost, da ne govorimo o čistom albinosu, kakav je bio Haji. Ali sekunda koja bi mogla sve da uspokoji, nije dolazila; bilo je nužno da se Marija reši, da njena žudnja za samom sobom, za svojom čistotom i žudnja ljudi prema njoj postane samrtna tuga, teška i tvrda u želucu, kao i bojazan Haji da će ga prodati u tuđe ruke; Marija isto nije htela da bude prodata. Istina, albinosu Haji, bez obzira na njegovu pamet i soj, nijednom nije palo na pamet da Mariju jako udari u glavu, da je udari na smrt, i da se tako spase od nje i njenih ženika, i da mirno životari sa Urijom, da se usuče kao i on, i da postane isto tako mahnit. Ali ni Marija isto nije htela da ubije Haji, htela je da ga pusti na slobodu, to je on sam svojim mislima o prevari, dok je ona spavala i bila izložena mislima Haji, sam ju je podučio da ga otruje. Ne, tu se nešto ne poklapa, tu postoji neki skriveni smisao, neko je omeo onu sekundu koja bi sve sjedinila, koja bi uspavala Haji, pa bi on saznao da MARIJA hoće da ga pusti i, možda bi, makar na sekund, zaboravio na svoju samrtnu molbu i ispričao bi Mariji za Josifa, koji je rasuo sva svoja brvna, čim je ugledao Mariju u vodi.

Na Pashu se odlučila.

Nalila je mešinu kumisom i kiselim vinom, usula u to odvarak otrovnih trava i krenula ispred Haji na obalu reke, onamo, iza Velikih dina. Nije uzjahala Haji, već je pošla ispred njega pešice, bosim nogama po pesku, i Haji je shvatio da je to njihov poslednji zajednički put, da ona hoće da taj put bude što je moguće duži, da uopšte nema kraja, sred sve te galame drugarica, sred svih tih ljudi u vreme Pashe. Haji je smatrao da je to dobro, da je to ispravno, da tako i treba, i bio joj je zahvalan, što ga nije, ljuta na sebe, poterala kasom u smrt, već i ona sama hoda dugo, a on ima vremena da poslednji put dobro razmisli o svemu, da izvuče neke zaključke, da se pripremi. Valjano vara Marija albinosa Haji, mišljaše on, valjano, nema šta, hvala joj na tome.

Kraj Velikih dina, gde je sve bilo tiho, za njima se, po tragu, zaputiše dve stare zmije, i Haji nije ubrzao korak, nije se uplašio, već baš obrnuto, malko je usporio, da bi zmije mogle da prate njega i Mariju, da bi i one stigle da ispiju malo tekućine iz mešine koja mu se klatila izmeđ grba, da isto odperjaju, kad su već tako stare, a poriv za novom košuljicom nikako da im se javi. E pa, mislio je Haji, ako su tako odlučile, neka ih, nije moje da ih osuđujem ako su rešile da PREKRATE svoje muke, to je njihova stvar, neka ih. Iđahu oni tako, Bose Noge Marije, zatim albinos Haji, pa zmija, potom još jedna zmija, a pesak škriputaše putem, i Vitlejem već nestade u pesku.

Kupala je ona i trljala Haji kamenom, oblivala ga vodom, i suzama.

Haji je sve trpeo i pravio se da ništa ne zna, da se ne doseća, zaranjao je zajedno s njom u dubine, podvlačio se pod nju i pretvarao se u ostrvo, a Marija plakaše vrlo, i bojaše se sebe, omrzle. Zmije su nečujno ležale pored mešine, udisale njen zapah i čekale, grejući se, njih nije mučilo iščekivanje, one su znale šta će uslediti, i da sat ili dva više ne znači ništa. To što ih nisu terali usput, što ih nisu gazili niti bežali od njih, sasvim ih je umirilo, znači, nisu pogrešile, kamila je krenula da umre; sada su se još samo pitale da li će im dati da prosto otpiju od tečnosti, pa da sve troje krenu na drugi put, veliki put SMENE KOŽE, ili će morati posle svega da ujedu i ispiju malo krvi beloga Haji. Biće kako bude, ali bi one više volele da zajedno s njim otpiju iz mešine, a ne da opet kušaju tuđu krv. Bilo bi to bolje, bilo bi to baš dobro.

Haji opet ugleda barku Josifa, njegove oči, i zapliva prema obali, pošto je znao da će Josif ovoga puta prići Mariji, a Haji je hteo da Josif priđe BEZ NJEGA, evo ga skoro pred Marijom, on, Haji, želi da se oni međusobno prepoznaju. Izađe na obalu, prisede, da bi Marija mogla da siđe, a onda skoči ka mešini, oborivši Mariju na mokri pesak, odbaci njenu haljinu, koja pokrivaše mešinu, i progrize je, i žedno poče da ispija tečnost, kumis i kiselo vino i još nešto, što je moglo biti trava „the“. Pripusti jednu pa drugu zmiju do sebe, i one se utoliše isto. Onda nastupi DRUGO, ono što niko nikada ne može pojmiti, sve dok ne iskusi sam, i Haji čak ni ne pokuša da ispriča, već prosto leže otvorenih očiju u pesak, i to beše smrt.

Marija zarida, kao u detinjstvu, zagnjurivši lice u njegovu belu dlaku, i on, Haji, uspede da se obraduje ovom njihovom ponovnom susretu.

Josif se prikrade, sve gledajući u Mariju, i vide kako ona poseže za mešinom, eda bi sustigla Haji, eda bi mu doviknula molbu za oproštaj, pa odbaci mešinu daleko u stranu, pokri Marijinu glavu haljinom, donese iz barke drva što ih je sakupio za gradnju kuće, i zapali od njih veliku vatru, koja će ugrejati Mariju, dok Marija zrači iz sebe hladnoću u toplinu, sve dok hladnoća sasvim ne izađe iz nje, i nestane, da bi se Mariji prihtelo sna, da bi polako usnula, a on, Josif, posedeo tu pokraj nje i mislio o njoj i sebi, o belome Haji i o dve zmije u pesku.

S ruskog prevela Draginja Ramadanski