David Albahari
Nastavak i kraj priče
David Albahari: Slobodan Ilić: Gramofon
Slobodan Ilić: Gramofon

Ubrzo sam uvideo da sam pogrešio. Trebalo je ipak prvo da se posavetujem sa ocem. Možda je on bio glup, ali je zato znao gde da traži. Ja nisam znao ništa i bilo je sasvim svejedno spuštam li se u jarak ili se penjem na brdašce sveže iskopane zemlje. Ako tako nastavim, pomislio sam, neću naći nikakvu ploču, odnosno, biću srećan ukoliko bilo šta nađem. I pomislio sam da nisu očevi baš za bacanje. Tačnije rečeno, pomislio sam da ih treba bacati s vremena na vreme, ali da nije na odmet upamtiti mesto na koje su bačeni kao krpene lutke.

A onda je pala noć. Zatekao sam se tada na ulazu u gradski park. Mrak je legao na sve staze kao svinje u blato. Kud god bih kročio, neko je roktao.

Ne, rekao sam naglas, u ovakvom mraku neću nikada pronaći ploču s glasom baritona. Bolje da se vratim kući, rekao sam, i vidim da li je ostalo nešto od večere. Možda otac nije do kraja oglodao onaj batak?

Okrenuo sam se, i upravo tada nešto prsnu pod mojim stopalima. Znao sam, još pre nego što sam se sagnuo i opipao tlo, šta je to: ploča na kojoj je bio zabeležen glas čuvenog baritona, premda u tom mraku nisam mogao da pročitam kako se zove. Dok sam pipao, oštri rubovi zabadali su mi se u prste, isto onako kako su šiljci tuge rovarili po mom srcu.

I da skratim. Nekako sam se iskobeljao iz onog mraka, izašao iz parka i uputio se kući. Vukao sam se kao prebijeno pseto, stalno pomišljajući da bi najbolje bilo da legnem pod neki orah i tamo zauvek ostanem.

Na ulazu u dvorište sačekao me je otac. Nije ništa rekao. Nije čak ni mrmljao. Širio je ruke kao da je on kriv što ništa nisam našao. Ipak je, za svaki slučaj, zatražio da prevrnem džepove, a onda, kada je video kako tužno više, još više se ražalostio.

Od tada moj otac nije više ništa doneo u kuću. Gramofon je još neko vreme stajao na stolu, pa je onda nestao. I niko nije pitao kako. Neke stvari, jednostavno govoreći, bolje je ne znati. Otac se s time složio, i tada smo prvi put svi složno večerali, jedva sačekavši trenutak da on zapeva. Samo za nas.