Andraš Bakoš
Naš prozor

Bila je jesen kada smo se doselili u ovu kuću i prve noći, negde oko pola jedan, prenuo sam se iz sna na to da neko dahće pod prozorom. Kao da je neko nakon nakon dugog, iscrpljujućeg trčanja, prilegao pod prozor spavaće sobe - pomislih ja najpre - no stariji sin, koji se, izgleda, prenuo zajedno sa mnom, reče: "Tata, jedan ubica dahće u čika Pištinoj bašti". - Kako tako nešto možeš i da pomisliš - rekoh posmatrajući mračnu tavanicu - to sigurno tuda prolazi čika Pišta. "To baš nije verovatno" - reče smesta dete, a ja sam pak u neprestanom dahtanju mislio na to kako je zacelo neko izbo čika Pištu. Naravno, nakon izvesnog vremena otišao sam u kuhinju po džepnu lampu i posvetlio napolje kroz prozor, te sam se skinuvši okvir mreže protiv komaraca kroz prozor čak i nagnuo napolje, ali nisam video nikoga, dok je nakon štropota okvira prestalo i dahtanje.

Trebalo se smiriti.

Dete je na sreću ubrzo zaspalo, a i ja sam se navikao na dahtanje koje se približavalo i udaljavalo, te negde oko pola dva najzad i utihnulo. Na posletku sam zaspao tako što sam se u sebi pomirio sa smrću suseda, no u četiri izjutra sam se sa olakšanjem probudio na to da neko, najverovatnije čika Pišta, otkiva kosu pod našim prozorom. Naravno, pogledao sam napolje i razvukavši zavesu ugledao dedicu kako na odsečenom delu uskotračne šine rasteže oštricu. Otkovaću je već ja - reče čim me ugleda - jer takva je kao da je od lima napravljena. Rekao je i to da se dovukao ovamo pod nastrešnicu trapa za krompir zato što nije želeo da probudi svoju ženu, neka još spava. Naravno, laknulo mi je.

Čovečja duša uveče dospeva u takvo stanje da joj se - ukoliko se udubi u to da sutra treba da biciklom pređe preko mosta i da treba da vidi vodu u dubini - srce stisne, te ona ne može da se oslobodi izvesnih fiks-ideja. Od onoga od čega se danju osmehuje ona uveče počinje da strepi. U ponedeljak u zoru umalo što mi srce nije iskočilo kada sam ponovo, neposredno pod prozorom, začuo dahtanje, no sada sam, međutim, već bio u stanju da u tom dahtanju opazim mnogo više toga negoli prethodne noći. Sada je izgledalo kao da onaj ko dahće pod prozorom pati od deformiteta nosne pregrade. Naravno, pomislih zlobno mnogo kasnije, to je zanemariva nevolja u poređenju s tim kada bi nekome, recimo, ispravljenu kosu zarili u bok.

Nakon nekoliko nedelja opazio sam da je ono što izmislim pre nego što zaspim, a da bi nekako smirio samoga sebe u svojoj uzrujanosti usled dahtanja neobjašnjivog porekla, na neki način povezano sa akcionim filmovima koje sam video nekoliko sati ranije. Nindža sa srebrnom maskom na licu, gurnuvši prozor upada u kuću i ubija tetkicu, koja se stisnuvši nož skriva iza paravana iščekujući pogodan trenutak za napad. Te noći, nakon što je porodica zaspala, iz ormana sam izvadio moju husarsku sablju, stavio sam je pored kreveta i isplanirao da ukoliko u blizini prozora iznova začujem dahtanje, duboko udahnem i da bocnem kroz prozor. Dahtač je i došao, držeći se voznog reda gotovo u minut tačno, a ja, međutim, ipak nisam krenuo da bodem, pošto sam sa zaprepašćenjem došao do saznanja da bih ujutro svojoj ženi morao da objasnim zbog čega je zavesa bušna (i eventualno krvava). Mladi muškarac i žena koju je upoznao među ruševinama, u fantastičnom filmu beže pred zlolikim muškarcima koji se približavaju na trapezu od konopca, pronalaze nenastanjenu kuću i ležu u namešten krevet, no ujutro se bude na to da trojica muškaraca gledaju u njih kroz otvoreni prozor koji su zaboravili da zatvore. Troje njihovih progonitelja. Smeju se, a potom se mrgode. Noću sam, kada sam ponovo začuo dahtanje, više puta uključivao svetlo da vidim da li su moji dobro. Svetlost lampe je na neki način ometala dahtača, pošto se on svaki put kada bih upalio svetlo udaljavao od prozora.

Preko dana radim u gradu od jutra do večeri, kada dođem kući dečaci već spavaju, a često i moja supruga. Ako me sačeka, neko vreme gledamo televiziju, a potom prelazimo k dečacima. Već sam više puta molio da zatvorimo prozor, ali žena je izjavila da ne može da spava kraj zatvorenog prozora. Ja nisam rekao zbog čega tražim da ga zatvori, a ona je pitanje kako ćemo spavati zimi ostavila bez odgovora.

Ježa sam video na ulici pod brujavom lampom kasno uveče. Dva nepoznata psa uzbuđeno su posmatrala kada će konačno pomoliti nos. U njihovom očajničkom izrazu videlo se da nikada do sada nisu videli takvu životinju. Ovde, usred sela, nisam ni ja. Samo sam podigao desnu ruku, nisam trebao ni da se oglasim, a oni su već skočili i do ćoška nisu ni stali. Jež se nije micao. Otići će već, zasigurno ga nisu mogli izujedati. Posle večere sam sa mlađim detetom u ruci pogledao na ulicu. Jež je, još uvek sklupčan, ležao onde. Otišao sam tamo i nogom ga blago odgurnuo dalje, da ga auto, ukoliko ovuda naiđe, ne zgazi. Jež se gotovo otkotrljao u kanal koji je bio pun vode, pošto je tada kiša već danima padala.

Te noći sam se iz sna prenuo na to da s sruge strane prozora vlada tišina.

U zoru kao da se stablo kruške zatreslo tamo napolju, kruške su prigušeno bubnjale po nadstrešnici trapa za krompir. Poverovah da je svršeno s tim, da možemo da spavamo dalje, kadli plastično bure, koje je od pre par nedelja stajalo pod našim prozorom, poče da odzvanja. Radi smirenja uhvatih ženino rame, pošto se na ovo već i ona probudila i pokazah na zavesu, po kojoj se micala senka jednog visokog muškarca. Na trenutak je zastao ispred prozora, a potom je gunđajući, ali ipak dovoljno glasno da i mi čujemo, primetio da ne shvata kako su ove crkotine mogle proždrati toliko krušaka ove godine.

Preveo: Predrag Popović