Slobodan Ilić
Tvoje, moje, ničije

Nisam imao ništa što je bilo samo moje. Ah, telo. Osim tela. Ali o njemu neki drugi put. Uvek posle. Posle svega. Ništa od njega.

Kao što rekoh, sve što je bilo moje, bilo je još i nečije. Sve je, nekako bilo zajedničko. Istina, moja žena je moja žena, kao što sam ja njen muž. Uvek je tako: ti moj, ja tvoj. Uvek nečisto, nejasno to: ti, ja, mi. Čak previše, uvek previše, toliko da nikada nisam mogao tačno da utvrdim, da li sam ja njen muž ili je ona moja žena.

Kada sam već kod toga čemu sam ja muž, ili pak kod toga što bi se reklo moja žena, to, ta moja žena, ona je ipak posedovala svoje stvari, gomilu svojih stvari u koje ja nisam zalazio. Od onih najličnijih do bankovnog računa koji bi trebalo takođe da je lični. Ne znam zašto sam se držao podalje od tih njenih stvari. Bilo je prečih poslova, uvek tih poslova važnijih.

Onda kada je trebalo, za svaki slučaj, da budem ovlašćen na njen bankovni račun, nešto se desilo, prilično mutno, magla se nikad ne spušta dovoljno, uvek ostane nešto nerazmućeno, jer tako je to sa maglom - neuništivo. Činu ovlašćenja nisam prisustvovao, bio sam sklonjen u stranu, bile su po sredi neke važnije obaveze, na ovlašćenje se zaboravilo, na mnogo šta se zaboravilo, sve u vezi s tim je bilo isuviše udaljeno, nebitno, rekoh: zaboravilo se. Ali ja i dalje mislim da moja žena, ili to čemu sam ja muž, raspolaže veštinom po pitanju mnogo čega. I dalje mislim da je moja žena to sa tim bankovnim računom izvela vrlo vešto, ili da budem precizniji, to sa tim zaboravom.

Ona je ipak imala nešto svoje.

Sve češće je dolazila iz banke smrvljena od umora. Čak je umela i da mi prebaci kako čekanje u banci nije nimalo slatka stvar, i kako je došlo vreme da to već jednom shvatim. Ali posle njenih ispada sve sam manje shvatao o čemu se radi, šta se to dešava sa time čemu sam ja muž. Kućom je vladao nekakav užasan zaborav, tako da mi ni na kraj pameti nije bilo da je podsetim kako ja nemam pristupa njenom bankovnom računu. Naravno, posle tih mučnih trenutaka, osećao bih se loše, veoma loše, ali sam ćutao u svojoj panici usled povišenog srčanog pritiska.

Znao sam da smo taj novac trošili zajedno, mada nikada nisam znao o kolikom je novcu bila reč, niti kako, na koji način smo taj novac trošili zajedno. Tada sam shvatio, kako reč zajedno jedva da je imala bilo kakve veze sa rečju podjednako. Nije mi trebalo puno da zaključim kako novac koji smo trošili zajedno, nismo trošili i podjednako. Čovek često zapada u periode gluposti u kojima jedino tada uspeva da razume vrlo komplikovane stvari. To što sam još u ranom detinjstvu bio naučen da zajedno znači isto što i podjednako nikada neću oprostiti svojim roditeljima. Jer da smo taj novac trošili podjednako, morao bih znati koliko je svaki put bilo povučeno novca iz banke. Ali slučaj ne beše taj. Oh, slučajevi.

Svejedno, znao sam da smo u to vreme živeli vrlo udobno. Ljudi oko nas, pa i naši bliski prijatelji, mora da su mislili da smo neki vrlo vešti kriminalci ili pak špijuni. Na žalost ili na sreću nismo bili ništa od toga. Poreklo ženinog novca bilo je isuviše legitimno. Toliko da su suze jedina normalna reakcija kada se prisetimo tog porekla. Žena je doduše često plakala, što zbog te činjenice, što zbog svega ostalog.

Ja nisam radio ništa. Jedino što sam mogao jeste da volim. Ali to nije nikad dovoljno, ljubav uvek kaska, nikad, koliko bi mogla. O granicama nikad niko ništa nije čuo, ali ona je oduvek izvan granica, što samo izaziva bes i nesporazume. Ljubav je zajebala mnoge stvari, jer je morala preko granice, a onda više nije bila ljubav nego prestup, a bez prestupa ne bi ni mogla.

Onda je prošlo neko vreme. Ne previše. Tačno onoliko koliko je prošlo. Dakle, ne više od godinu dana.

Sedeo sam za kompjuterom i dosađivao se. Bilo je u pitanju neko pismo koje je trebalo da napišem, ali nisam znao kako da započnem, pa sam sam ostao u započetom, u belini. Nisam se previše potresao zbog toga. Bilo mi je prijatno u toj belini.

Žena je došla. Brzo je završila u kupatilu. Brzo je smutila kafu. Naglo je sela u fotelju preko puta mene. Nausnice su joj bile prekrivene znojem. Moja žena je inače vrlo škrto pokazivala svoju nervoznu, iako je često bila besna. I ovog puta je bilo tako, ali ja sam već dobro poznavao nijanse. Gledao sam je bez reči. Znao sam da je ovog puta došlo na red neko žešće sranje. Pitala me je da li je dečak bio dobar u obdaništu. Rekao sam joj da sam dobio izveštaj od vaspitačice koja je rekla da su se oni ovog dana baš nauživali i da je naš dečak bio oduševljen.

Žena je otpila dugi gutljaj nes-kafe i potom obznanila da je "naš" konto u banci prazan. Nisam ništa rekao. Nakon toga sam u sebi korigovao njenu rečenicu u rečenicu, moj konto u banci koji smo zajedno trošili bez tvog pristupa izveštajima o stanju u banci je prazan. Ta korekcija mi je za trenutak pomogla da ostanem u mestu, da ne pokazujem bilo kakvu nepotrebnu reakciju, iako je u radnoj sobi gde smo sedeli postalo dovoljno zagušljivo. Stropovi su mi se polako spuštali na teme, pritiskali ga, sve što sam osećao, bio je bol, moj bol, nikome obajšnjiv.

Malo potom, oglasio sam se, rekavši nešto što je trebalo da opiše moju iskrenu zabrinutost i ujedno zbunjenost. Ali bilo je to uzalud. Svaka reč, samo uzalud, kao i uvek, što manje, ništa. Ništa - reči. Na moje, "Da li je moguće", ona je odgovorila, "Moguće je".

Jedan život je bio završen.

Ako sam usputnim pitanjima pokazivao znake sumnje, to nikako nije bila sumnja u moju sumnju, već pre igra, koju sam igrao sam sa sobom kako bih podneo jednu u stvari glupost, ali neophodnu kako bi se život učinio zanimljivijim - nikakvim, finim užasno. Dobro, to je dakle tako. Nikom ništa, svakom svašta.

Od novca nije ostalo ni centa. Ali ta činjenica nas neće opametiti. Jer ljubav, zaborav, zajedno, u pravi čas, prekasno. Kazna nikad nije srazmerna grehu. Nikad ništa od kazni. Nikad kazne. Grehovi samo. O samo grehovi ni za šta. Uzalud, život je lep. Nikada nas ništa neće opametiti. Slaba je i najveća propast. Dolaze novi odnosi, nove mere, ali kada? Oduvek. Od vremena jedva vreme. Životi, moje žene i moj uvek su nekako bili mimo gubitaka i dobitaka. Ako bi neko rekao da je život davanje, rekao bi to kroz zube, stenjao bi. Davanje: Moje, tvoje. Nepostoji zajednički život. Tako je blesavije, korisnije. Život je uvek moj ili tvoj. Baš tu je predvorje njegove tajne.

Trebalo je nešto da preduzmem. Trebalo je da napokon imam nešto svoje u šta neće zalaziti niko osim mene. Dugo sam razmišljao u najkraćem mogućem vremenu. Onda sam otvorio svoju e-mail adresu na hotmailu. Potom sam rekao ženi da posedujem svoju adresu.

Video sam je kako posle toga sedi zamišljena. Nausnice su joj bile prekrivene znojem. Šta sam ja mogao u svemu tome. Ona je rekla kako to znači da ja hoću da imam nešto što nije zajedničko. Nisam oklevao. Rekao sam: "Da, baš tako, hoću nešto što će biti samo moje".

Sve ostalo što je usledilo posle ovoga bilo je van pameti. Sve ostalo što je preostalo svelo se mučenje oko toga kako da se nešto što nikad nije imalo veze sa emocijama, prozove emocijama.