Ljubomir Damnjanović

Primamljivost tame

Zastao sam da sačekam onog prokletog sekretara Stokera. Jednostavno je nemoguće rešiti se tog tipa. Naslonio sam se na zid i duboko udahnuo. Bram je najzad dotrčao i stao ispred mene. Presamitio se dok je pokušavao da se izbori za vazduh. Pogledao me je i spremio se da nastavi sa jurnjavom po klizavim ulicama Londona. Odmahnuo sam.

"Ne vredi", rekao sam mu. "Pobegao je. Bolje da i mi idemo pre nego što nastane opšta pometnja."

"Nije mogao da nam pobegne. Za petama smo mu."

"Pobegao je. Sredi odelo pa da idemo kući da se zagrejemo."

Krenuo je da se dalje buni ali nisam imao nameru da se raspravljam s njim u sred noći kada je počinjeno još jedno brutalno ubistvo. Nije zdravo za stranca da se mota po ulici u takvoj situaciji. Krenuo sam a Bram me je pratio. Nešto je zvocao, a iz daljine je dopirao zvuk zviždaljki. PoIicija je najzad našla raskomadani leš. Ujutro će sav grad brujati o još jednoj noći terora u Vajtčepelu.

"Ali nije mogao da nam toliko izmakne."

"Mogao je. Idemo."

Još je gunđao dok smo ulazili u moju kuću. Gospođa Golding odmerila je mog gosta i po ko zna koji put zaključila da izgleda relativno pristojno, mada malo zadihano. U odnosu na tipove koje je ponekad viđala kod mene i na moje noćne navike, gospodin Stoker joj je delovao prilično otmeno i zdravo. Mada ne može se reći da me nije zavolela kada sam je pre dvadesetak godina zaposlio, ali zadnjih nekoliko godina počela je ozbiljno da se brine zašto još uvek delujem tako mladoliko. Ponekad bi je uhvatio kako se iza mojih leđa krsti, ali njena ljubav i odanost je još uvek bila jača od svega. Ipak, došlo je vreme da krenem dalje. Kad obavim ovaj posao. Red je da za sobom počistim i sredim. Da svet oslobodim zla koje sam ja stvorio i pustio da hara, kao da ga sam nema dovoljno pa treba da donosimo nova.

Stoker se zavalio u fotelju i sa zahvalnošću prihvatio čaj koji je donela gospođa Golding. Seo sam za sto i raširio mapu grada. Ucrtao sam mesto ubistva i put kojim smo ga jurili i gde smo ga izgubili. Pokušavao sam da sva ta mesta i ulice povežem u neku razumljivu celinu. Stoker je povratio dovoljno snage da mi priđe i da se zagleda u mapu.

"Kao da je neka vrsta prokletog vampira." Rekao je. Nije primetio kako mi se lice zgrčilo. Kada bi samo znao koliko je blizu. "Neki moji prijatelji dosta znaju o njima. Stekao sam utisak da ste i vi upućeni u temu. Tako smo se i sprijateljili."

"Mora da ste se razočarali mojoj neobaveštenoću o toj temi." Odgovorio sam mu.

"Nemojte misliti da ste me obmanuli i za trenutak", Osmehnuo se i potapšao me po ramenu. Kao da me je neko ošinuo volujskom žilom. Okrenuo sam se i pogledao ga. Osmeh mu je i dalje titrao na licu, mada sam mogao videti i strah. Gospode, on stvarno veruje da vampiri postoje. Nije da ne postoje, ali oni su majstori skrivanja. A ja sam vrlo daleko od takvog stvora. Istina, voleo sam je, ali ni ona nije bila onakva kakvom ih pravi Ljudska mašta.

"Gluposti, dragi moj Stokeru. To je samo strah od tame, izvrnuta slika đavola i ljudskih želja koje potiskuju i prebacuju na fiktivna stvorenja." Nešto je u njemu žažarilo. Nestalo je onog tihog temeljitog i sitničavog gospodina. Gospoda Golding je zabrinuto provirila, tobože da donese kolače.

"Ne, svi govore da oni postoje. Ljudi koje znam. Profesor iz Bukuresta", zastao je, "ne smem vam reči njegovo ime, pokazao mi je spise i odakle vode poreklo. Sve o Dačanima i Megamikrijcima, o njihovom podzemnom gradu na obali jezera."

Proklet da si Armenijuse i tvoja temeljitost. Lice mi se zgrčilo. Stoker je to primetio i po običaju izvukao pogrešan zaključak.

"Ne. Nisu to đavolove sluge, to su stvorenja blagoslovena večnim životom a sve ima svoju cenu." Duboko je udahnuo i pogledao me očima punim nade. "Samo da znate koliko bih bio u stanju da žrtvujem za samo jedan ujed koji donosi večan život. Nema te cene koju nisam spreman da platim. Zamislite da živite iz veka u vek, da posmatrate sve te divne promene, da gledate kako se istorija odigrava pred vašim očima. Mogao bih da živim toliko mnogo života."

"I da svaki od tih života umrete." Dodadoh.

"Ah, Oskar Vajld je romantična budala. Svuda traži kaznu. Za svako zadovoljstvo misli da mora da se plati cena."

"Možda i mora." Tiho rekoh i okrenuh se mapi, da mi ne vidi suzu koja se skotrljala zbog EIizabet. Ona je davno platila cenu kratkotrajnog blaženstva i sreće, a ja upravo treba da je platim. Time što bih ga našao i ubio. Ubio onoga koji ne može da se ubije normalnim sredstvima.

"Vi ipak nešto znate. Zato vas i sledim u ovoj ludoj jurnjavi noćnim ulicama. Dok jurimo za tim sjajem tame. Za tim bljeskom tmine koji zavlada noćnim ulicama i koji seje užas, i to samo zato da bi živeo i postojao. Znate, Lazare, i vi ste iz tih krajeva. Možda im i pripadate." Zadihao se i seo natrag u fotelju. Drhtavim rukama je uzeo šoljicu i srknuo čaj. Okrenuo sam se i pogledao. Razmišljao sam da li da mu sve kažem. Da li da ga izludim istinom. Ali ona je i za mene postala suviše neverovatna. Svoje postanje i sudbu sam mogao da prihvatim, ali daleko je teže išlo shvatanje da se iza fasade normalnog sveta krije mračni svet koji postoji paralelno sa svetom gde je čudovištima i legendama mesto samo u literaturi i slikama, pričama pored ognjišta.

Morao sam prihvatiti da nisam jedino čudovište na ovom svetu. Da postoje i druga stvorenja koja se hrane ljudima da bi živela. Da me je moj otac stvorio, ali da je imao uzor prema kome me je mogao satkati. Morao sam ih susresti i razočaran prekinuti svaku vezu s njima. Nisam pripadao ni njihovom svetu. Daleko su mi bliži ovi kratkovečni stvorovi.

"Ne ono što mi tražimo greška je prirode. Okrutna šala. Možda je dugovečno i teško ga je ubiti ali nije vampir."

"Ali pogodili ste ga u grudi, a on je otrčao kao da se ništa nije dogodilo. Posle dva dana je opet ubio. Noćas nam je s lakoćom pobegao. Ko da je otišao u podzemni grad ispod Snegova. Ka svom prokletom i ukletom gospodaru."

"Ili ka svom tvorcu, baronu Frankenštajnu." Nasmejao sam se. Nije primetio gorčinu u mom smehu. Stoker je samo odmahnuo rukom.

"Bajka. Čovek nije u stanju da stvori život. I zašto bi to pa bilo prokletstvo? Zašto bi to bilo izazivanje bogova. Ta mala romantična Šelijeva, stvoriti karikaturu života."

"U pravu ste", nasmejao sam se a pomislio sam 'mali slepi čoveče, pa pred tobom je upravo takvo stvorenje a ti ga ne prpoznaješ.'

"A pomislite na Drakulu."

"Koga?" pravio sam se neobavešten i lud.

"Rumunski grof. Nabijao je ljude na kolac. Turci su ga ubili iz zasede. Ali leš mu je nestao. Postao je vampir. Tamo, u Vlaškoj, to je razvijena sklonost. Pa ima toga i kod vas u Srbiji."

"Znam za te priče."

"Priče? Postoje dokumentovani austrijski izveštaji."

"Kod Vas ima dosta duhovitih ljudi koji vole da se sprdaju sa stranicima i učenicima."

"Ali pomislite kako je to živeti večno, a jedina cena je da morate da ispijate krv drugima. Koji blagoslov. Već dugo se nosim mišlju da pišem o njemu. Šta mislite?"

Uzeo sam čaj i vratio se do stola. Pogledao sam kartu a onda sam se ukočio. Prokletinja. Zar je to tako jednostavno. Kakav ludak. Toliko se uživeti u ulogu.

"Šta mislite, gospodine Brankoviću?"

"O, obavezno". Seo sam i pažljivo se zagledao u kartu.

"A pomislite na nas smrtnike pred takvom veličanstvenom okrutnošću." Primetio je da ga ne slušam. Prišao je stolu i privukao stolicu da sedne pored mene. Gledao je kako vučem linije koje se neumoljivo sklapaju u jednu tačku - na groblju.

"Ipak", prošaputao je.

"Idem", izvukao sam iz kabineta još dva pištolja. Napunio ona dva koja sam imao u kaputu. I zaleteo sam se prema vratima.

"Čekajte me, viknuo je i dograbio svoj kaput koji mu gospođa Golding nije uspela oteti iz ruke kada smo ulazili. Šta bi jadnica rekla kada bi u mom našla dva pištolja a u njegovom svetu vodicu, krst i sa unutrašnje strane kolac pride.

Kočijaš nas je ipak nekako primio kada smo mu rekli kuda idemo. Nisam imao vremena da tražim nekog poznatog kočijaša. A tek kada mu kažemo da ne mora da nas čeka. No, valjda mu neće pasti na pamet da o tome priča policiji. Bar ne ove noći. Ako sve dobro prođe sutra i neće više biti važno.

Sa reke je dopirala studen i magla. Stoker je zadrhtao, od jeze ili hladnoće. Okrenuo sam se oko sebe i pokušao da sliku sa karte pretvorim u prave objekte oko sebe. A onda sam zaključio da je dosta ludovanja i duboko uvukao u pluća mirise oko mene.

Osetio sam ga.

Miris vanile.

Ali ne kao kod mojih žrtava sa živim mesom kojim sam se hranio da bi živeo. Ovo je miris punoće i zrelosti kakvog verovatno i ja imam i koji verovatno i on može da oseti. Prepoznaće miris oca. Možda se seti i Elizabet. Voljene Elizabet, njegove majke. On je i plod one romantične guske, Šelijeve, koja me je ubedila da se ne može hodati svetom bez igde ikoga. Naterala me je da tražim i da nađem Elizabet. Na obalama Snegova. Naterala me je da nađem ljubav. A sada moram da platim cenu te ljubavi.

Krenuo sam za mirisom u nadi da ipak spava. Da su ga ovih nekoliko nedelja dovoljno izmorili da zaspe dovoljno tvrdim snom, da ne oseti miris oca koji dolazi da ga ubije. Stoker je gotovo upao u sveže iskopanu raku koja će sutra nekoga primiti. Pogledao sam je. Zemlja je ovde meka. Dobro je.

"Molim vas da ponesete ove dve lopate", rekao sam mu i pokazao na alatke koje su grbari ostavili zabodene u gomilu iskopane zemlje.

Nešto je progunađao, ali uzbuđenje je sve nadvladalo. Izgledalo mu je da se sve maštarije ostvaruju. Da sve ono što je kopao po ezoteričnim knjigama i slušao u razgovorima sa raznim čudacima ima svoju realnu podlogu. Nisam hteo da mu priznam koliko je u pravu. Suviše je slab da bi prihvatio istinu. I ja sam je jedva mogao priznati.

Došli smo do grobnice sa veličanstvenom i škripavom kapijom. Kao da je izronila iz jedne od mojih priča kojim sam konstantno zasipao javnost tokom ovih vekova. Miris se nije menjao. I dalje mirno i spokojno leži, zaključio sam. Rekao sam Stokeru da sačeka, ali nije hteo da me posluša. Ugurao se pored mene, a onda kriknuo i pribio se uza zid. Nešto je sedelo na središnjoj grobnici. Rasčupano, krvavo i crno. Moje visine. Mojih očiju. Njenog lica. Skočio je sa groba. Njena okretnost.

"Oče", rekao je i skočio na mene. Pucao sam. Odleteo je unazad. Udario u sanduk koji je ležao u niši u zidu i ponovo poleteo na mene. Ponovo sam pucao. Pucao sam i pucao. Sada znam kako su se osećali askeri kada su pokušavali da me zaustave u mojim noćnim napadima na njihove rovove. Glasine o zveri koja je na strani Srba bile su daleko efikasnije oružje od topova i pušaka. Stigao je do mene. Pokušao da me sruši na zemlju, ali bio je suviše lagan za tako nešto. Izgubio je kontrolu i pretvorio se u zver koja nije u stanju da jasno misli. Umesto da se hrani samo kada je potrebno, podlegao je mirisu vanile i opijenosti koja ona nosi. Ubijao je i jeo samo da bi ga osetio. Da na nekoliko minuta potone u blaženstvo i zaborav. Zar nam je život stvarno toliko gorak da mu je to postalo neophodno?

Plod ljubavi i moje Elizabetine koprcao se u mom naručju. Da li smo nas dvoje krivi za ovu poludelu vreću kostiju koja se koprca? Pokušava da se dokopa mog vrata. Ja nemam volje da uradim bilo šta drugo do da ga držim. Da ga zagrlim, da mu prošapućem sine, da ga smirim u mom naručju. Da najzad zaspe. Da nađe mir koji je izgubio u mađarskoj pusti onog dana kada su naišli konjanici. Samo je hteo da odbrani Elizabet. A našao je glad i volju za ubijanjem. Nešto je zafijukalo kroz mrak i pogodilo ga u glavu. Omlitavio je. Ispustio sam ga. Stoker je stajao ispred mene sa lopatom kojom je udario Vuka.

"I kažeš da ne postoje."

"Nije bitno šta ja kažem. Pomozi mi."

Izvukao sam jedan kovčeg iz niše i istresao njegov sadržaj na pod grobnice. Stoker je zaječao. Odvukao sam Vuka do kovčega i zatvorio ga. Izvukli smo kovčeg iz grobnice i odvukli ga do drvoreda. Uzeo sam jednu lopatu i krenuo da kopam. Stoker se prihvatio posla.

Dugo mu je trebalo da se osmeli da me upita:

"Da li je mrtav?"

"Nije", kratko odgovorih.

"Pa zašto onda."

"Ne može se ubiti oružjem jer mu se rane odmah zacele", kao i meni, "ali možemo ga ugušiti ako ga dovoljno duboko zakopamo."

"Nazvao te je ocem."

"Da."

Jama je bila dovolno duboka. Sanduk je tupim mrmorom legao na svoje mesto. Divlje sam nabacivao zemlju jer mi se učini da čujem komešanje u sanduku. Brzo smo završili posao.

"Odlazi", rekao sam mu.

"Ali moraš da mi objasniš."

"NE MORAM!"

"Ali ja sam ti prijatelj."

"Zato odlazi." Video je plamen u mojim očima. Gnev i mržnju i prema bogu i prema ljudima. Prema ocu mom, prema tvorcu mome. I zato se okrenuo i otišao. Bacio sam se na grob sina svog i naslonio uho na vlažnu zemlju. Osvestio se. Čujem ga kako grebe po sanduku. Čujem krike i paranje tkanine. Jecam i govorim mu. Znam da nije u stanju da čuje. Da je svestan samo mraka i sanduka u koji je zatvoren. Zemlje koja ga pritiska i zarobljava. Samo da si znao da obuzdaš glad. Da se hraniš samo onoliko koliko je potrebno da živiš. Mogli smo zajedno da idemo ovim svetom i da zajedno delimo bol zbog gubitka voljene Elizabet. Kad bi samo znao koliko je lakše kad možeš sa nekim da deliš bol i radost, sine moj. Ja sam to saznao i nikada više neću moći da budem stvorenje koje ne mari za muke drugih. Zato i moraš da umreš.

Grebanje prestaje. Čujem samo cvilenje. Poželim na momente da rukama iskopam grob, da otvorim sanduk, da ga ponovo privijem na grudi, kao onog dana kada se rodio u pećinama Snegova. Ali samo ležim i slušam. Dugo pošto su prestali zvuci ja još ležim. Stalno mislim da iz sanduka još uvek dopiru zvuci.

Zora me podiže sa groba. Vraćam se kući koja će to prestati da bude. Stoker će me verovatno potražiti popodne, ali uplakana gospođa Golding će reći da sam otišao nekim hitnim poslom u Srbiju. Da je to sigurno nešto politički. Da sam rekao da ću verovatno prodati kuću.

Stoker će je upitati kada se vraćam, ona će odgovoriti da nema pojma, a on će znati da će to biti tek kada svi oni koji su me poznavali odu na počinak i susret sa mirom i spokojem. U svom romantičnom zanosu će nastaviti da traži onoga ko je voljan da mu podari večan život.