Na prvi pogled tragovi kafe Darka Vulića su potpuno apstraktni: mrlje sa mnogobrojnim okruglim formama. Ali to nije samovolja umjetnika, izgled mrlje je određen kada Vulić sa velikom tačnošću iscrtava kafeni talog: on poziva rodbinu, prijatelje i isto tako nepoznate da sa njim popiju jednu šoljicu turske kafe. Poslije usleđuje uživanje i zamovoljava on svoje goste da njihove šoljice okrenu na tanjiru ili komadu papira: Talog klizi lagano niz šoljicu i formira svoje mekane forme koje umjetnik brižljivo prenosi na papír. Kod crteža Vulić šturo slijedi samo forme kafenog taloga: on se inspirisao neobičnim formama, poslije dugog posmatranja, tamne braon mase označava ih malim akcentima, malim linijama. Vec Dubffet se pojavio sa efektom da posmatrač počinje na nepravilnoj površini, poslije određenog vremena, vidjeti figure - to je potreba naše psihologije koja radi slično kao kod fenomena Rohrschach-ovog-testa.
Svoje čitanje tragova kafe Vulić opisuje kao jedan put ka "drugoj dimenziji" koja kod posmatrača može biti potpuno različito opaženo. Za filozofa Andrej Tišmu se u tim tragovima kafe pokazuje kosmička nevidljiva energija koja je u njima skoro materijalizovana. Tišma priča o nevidljivoj snazi, energetskom polju, zračenju i interaktivnoj vezi koji crtežima vode prema jednoj visokoj umjetnosti, svijesti i inspiraciji. Drugo, posmatrači mogu u tim slikama gledati radije veliki Panoptikum u podsvijesti. Treći, obožavanje čisto bezgraničkog bogatstva formi i figura.
Odakle dolazi to bogatstvo formi? Prosvijetljiva li ovde u stvari kosmos? Ili je to puki slučaj? Da li se provalija podsvijesti tako ispunjava slikama? Da li je stvaralački genij umjetnika tako neizmjeran da može uvijek iz sebe samog bez prestanka rađati uvijek nove forme? Sve se može pokazati tačnim. Doduše, čitanje je u mnogome vođeno od prilike da se umjetnik različito oseća pri svakom tragu kafe koja puno zavisi od promjena date situacije: on razmišlja za vrijeme gledanja u trag kafe u šoljici, osobe sa kojom pije kafu. On se sjeća razgovora sa gostom i traži ono što je unutar tog čovjeka. On kod čitanja crteža ne sluša samo sopstveno upravljanje, nahođenje, već sa strancem ili ostalih, pokušava sagraditi most između obadvoga. Tragovi kafe nisu samo govor umjetnika, izvještaj već njegov sluh, primanje.
Umjetnost uvijek ima potrebu za komunikacijom. Za Darka Vulića to je specijalna masa: 1960 u Banja Luci (ex-Yugoslavija) rođen , zbog rata je došao u Švajcarsku, u Bazel. Njemački poznaje isprva veoma malo. Ipak su tragovi kafe više nego sredstvo da se manje osjeća strancem, traženje kontakta: to je potreba za osećanjem veće sopstvene sigurnosti. Umjetnik rado priča o vezi sa Alhemijom: "Kafa je kao jedna alhemija praha kafe, šećera i prije svega vode. Ja se osjećam po malo kao ta materija od koje je kafa spremljena. A i mi smo od vode uglavnom i sačinjeni. Crtanje je kao istraživanje sopstvene materije i pitanje se samo nameće: Ko sam ja i šta se sa mnom dešava?"
To pitanje vodi porijeklo od jedne osobene kulture. I ta funkcija tragova kafe imaju porijeklo od stare tradicije na Balkanu: zajedničko ispijanje kafe je centralni akt starih dana, jedna mogućnost za međusobno raspravljenje oko životnih iskustava, događaja i savladavanja granice nauke. "Za Boga smo svi jednaki, kao šoljice kafe", kaže jedna stara mekedonska poslovica.
Za Darka Vulića kafa je bila uvijek jedna centralna tema. Već u dnevnicima iz vremena rata, kada je pisao i crtao, uvijek tražeći se u blizini posuđa za kafu, ljudi koji piju kafu pa do prvih crteža samo tragova kafe. Motiv se provlači kroz slike koje slijede u periodu dok je bio u južnoj Francuskoj, u egzilu kao i neprekidno radnim dnevnicima u pariskom periodu.
Isprva poslije dolaska u Švajcarsku 1996 počinje sistematski zaokupljati se tom temom. Isprva počinje crtati olovkom, onda pero-tušem. Sa iskustvom likovne Akademije u Sarajevu, specijalizacije u Beogradu kao grafičara, počinje raditi grafike, lino gravure takođe na temu tragova kafe. Isprva probava sve mogućnosti preko bakrenih, zinkanih, aluminijskih, plastičnih ploča pa do linol-ploča. "Linoleum sam nalazio na građevinama gdje sam radio. Rad na toj materiji čini mi se kao rad na koži, to mi mnogo znači: svaki rez zahtijeva mnogo snage da bi na kraju dao dodatni akcent." 1997 izdaje jednu malu knjigu sa nazivom "Alhemija-tragovi kafe". Na prvi pogled to je razvoj iste teme. Korice knjige su originalne grafike a listovi fotokopije originalnih crteža i grafika tragova kafe, i tako nastaje rasprava oko dijalektike kopije i originala, objekta i reprezentacije.
Kuda vodi ta zaokupljenost tragovima kafe? Takođe ni sam Darko Vulić ne zna, ali u jednoj tački je potpuno siguran: "Pokušavamuvijek sačuvati nešto od starog i istovremeno nešto novo pronaći."