Ivan Nešić

Santa Claws

Dolaze u rojevima, jednom u godini, da bi izbacili teret - nasleđe predaka i opremu potomcima - iako ne pripadaju kategoriji štetočina poput skakavaca; i to isključivo u periodu kojeg je Džeremi Kits posebno mrzeo. Možda zbog toga što je i on bio jedan od njih; možda zato što je ponovo bilo vreme za obmane i maskarade, za veštačke izraze sreće zaturene po prašnjavim tavanima i memljivim podrumima, tako da su osmesi mirisali na buđ i trulež, ne tamne stvari koje vas, dok ste mali, čekaju u mračnom ćošku. I, iako ste sada odrasli, moguće je da čekaju još uvek.

Božić je bio drugo ime za lažnu nadu i postojao je samo zbog proizvođača igračaka, smatrao je Kits, dvadesettrogodišnji, senzitivni besposličar nepoznatog zanimanja. I sva ta sranja oko Deda Mraza, matorog prdonje koji je, pored toga što je pedofil, u to se mogao zakleti, imao glavnu ulogu u tom mediokritetskom hepeningu. Voleo bi da presretne neke od roditelja čije su ruke bile prepune poklona, tone i tone ukrasnog papira sa kojih su se zeke i plišane mece kezile osmesima maloumnika koji su spali na lečenje aspirinima, i da ih upita kada su pre toga posvetili malo vremena produktima svojih uspaljenih hormona. U nemogućnosti odgovora ćutanje bi bilo priznanje, zar ne, i kakva bi to samo bila slika: deca bojkotuju upakovanu nemirnu savest, a možda, čak, organizuju i poneki linč Deda Mraza na javnom mestu. Potpaljivanje bele brade, šutiranje te velike guzice (jeste li primetili da su Deda Mrazevi uglavnom korpulentni tipovi s povišenim holesterolom u krvi i nešto slabijim vidom?).

Jedini Deda Mraz kojeg se sećao nije prizivao prijatne uspomene na detinjstvo. Džeremi je, otkako je znao za sebe, živeo u Domu za nezbrinutu decu u Istočnom Bruklinu. I svake večeri je ponavljao mantru nad slikom žene koju je idealizovao u uverenju da bi mogla da mu bude majka; samo običan isečak iz novina, ali njemu tada tako važan jer se obožavani simbol na sve načine borio da povrati blizance koje joj je bivši supružnik na prevaru odveo u brazil. Otići će što dalje od tog mesta, čvrsto je rešio kada je napunio dvanaestu, što dalje od Bruklina i Njujorka, pobeći možda baš u pomenuti Brazil. Negde gde je toplo, kao u Africi, i gde neće sretati Belobrade uljeze u crevnim kostimima. Nije stigao daleko, svega četiri ulice južnije, a Dom, njegov dom, pre nekoliko godina spaljen je do temelja u oružanom incidentu koji je uključivao dve bande dilera kreka i nekoliko korumpiranih pandura. Srećom, deca u njemu nisu stanovala više od decenije. Ali ta epizoda sa Deda Mrazom,

(Džeremi, nevaljali Džeremi, ponovo nisi bio dobar za Božić. Opet će tvoje bezobrazno dupence provesti Badnje veče u podrumu.)

kada je imao osam godina i toliko mogućnosti pred sobom,

(Ne Ne Ne! Ne u podrum! Podrum nije dobro mesto. U podrumu je vrebala prilika koja je čekala isključivo njega.)

ostala mu je sećanja čitavog života.

Dođavola sa svim tim, razvejao je uskovitlana sećanja i pogledao pristiglu poštu. Reklame i računi čine gomilu dovoljnu da podložite kamin, a na vrhu papirnog brda počivalo je pismo koje je unelo dodatni nemir. On uze koverat, prevrte ga nekoliko puta, nadajući se da će naći grešku, makar samo jedno slovo u spelovanju, i da pošiljka nije adresirana na njega. Ali greške nije bilo, svake godine ponavljala se ista priča, i on ga otvori i pročita.

Došlo mu je da se nasmeje nad cinizmom sudbine, ironijom koja mu je i ovog puta postala poziv od Udruženja Deda Mrazeva Istočnog Bruklina da uzme učešće u njihovoj dobrotvornoj akciji.

Hou, hou, hou, priložite koji cent za beskućnike i onemoćale. Srećan Božić, srećan Božić i Nova godina, hou, hou, hou.

Priča je dobro poznata: ćošak kod Selidža i Pedesetpete, zvono u jednoj i metalna kesica sa oznakom Crvenog krsta u drugoj ruci, smrzavanje na njujorških minus-i-pakao-se-ledi, i dvadeset posto od onog što iskamči (isprosi, zašto mu se ta reč činila adekvatnijom?) završiće u njegovom džepu. Tekst može da ponovi u najdubljem snu, usred košmara koji mahnito pomera usne levo-desno, odjek zvona je konstantni pratilac čitave godine, a kostim je od grube vunene tkanine koja izaziva osip; ali najgore od svega su pogledi ljudi i njihovi komentari. Samo napred, pominjite mi majku i veći deo rodoslova, ionako ne poznajem nijednu od tih barbara. Na kraju krajeva, eto i nečeg lepog u svemu tome. No, tu je i prilika da se zaradi nešto preko tih dvadeset posto, ukoliko mu prsti nisu zarđali i ako se ne smrznu. Znao je da više ne poseduju onu magiju koja mu je omogućavala da izvuče novčanik iz najčuvanijeg džepa, a i odveć je dobro poznat u ovdašnjim policijskim stanicama.

"Spakovaću te na koju godinicu", obećao mu je poručnik Hansen kada ga je zadnji put bajbokirao, "i gledaću da se nekom bizarnom birokratskom greškom nađeš makar na kratko u odeljenju sa bolesnim mamojebcima koji će u tvojoj beloj, koštunjavoj bulji napraviti toliku rupčagu, da nećeš osetiti ni kada sereš balvane." I ko kaže da pretnje nisu sigurno sredstvo za postizanje cilja, Džeremi je znao da je kučkin sin mrtav ozbiljan. A otkad je dao otkaz u obližnjem dragstoru, smatrajući se previše ponosnim za dirinčenje kod jebenog žutog izbegla je koji je zakidao na plati pod ovim ili onim izgovorom, njegove rezerve opasno su se približile hladnoj tački - apsolutnoj nuli.

* * *

Spremio je gomilu izgovora, opravdanja koja su imala logičku potporu u razlozima koje će navesti, servirati im ih samouvereno, kako to samo on zna.

"Žao mi je, gospodo, ali Džeremija Kitsa očekuje dobar posao na Menhetnu." Naravno, to je bilo daleko od istine, ali bezazlenije od laži koje je smišljao u detinjstvu. Ne, moja mama me nije napustila, samo pomeni to i sasuću ti sve zube u grlo, ona je otišla da pronađe mog tatu koji se izgubio sa ekspedicijom u Africi. Divlja plemena koja čekaju da budu otkrivena, preživeli dinosaurusi u plavim dubinama jezera Tanganjika, njegova mašta bila je prebogata i povremeno opasna poput paklene mašine postavljene u nekoj samoposluzi u Belfastu. Toliko opasna, da je Džeremi jednog trenutka stvarno poveravao u priču o izgubljenoj ekspediciji u srcu afričkog kontinenta. Svaka laž imala je svoj izgovor, svaki izgovor opravdanje u činjenici da nije mogao sebi priznati da je potpuno sâm na svetu.

Ali kinta mu je bila potrebna. Znao je da se bliži trenutak kada će morati da ode do matorog kosookog pirinčoždera i zatraži platu za poslednju nedelju. Lakše reći, ili pomisliti, nego uraditi. Komunjarski krelac će zakinuti malo ovde, više onde, hvatajući se za činjenicu da mu je popio čitav karton Bud-a. Isuse, na šta se svela ova velika zemlja? Zar će mu M(ij)aov isprdak usred Amerike govoriti šta je i koliko popio! Stari, dobri Makarti mora da se prevrće u grobu. Ukoliko ga poseti Deda Mraz, u šta je verovao koliko i u obećanje da će sa sutrašnjim danom promeniti sve, onda bi pravi poklon za njega bilo lepo upakovano srce tog oštrokosog dupelisca američkih vrednosti.

* * *

Prvi dan, kada se sve uzme u obzir, saberu pozitivne i oduzmu negativne sitnice, i nije bio toliko loš. Umesto da čuči na ćošku, sledovala mu je zamena u robnoj kući. Bar je bio na toplom. Bar su kobaje imale ukus kobaja (ako zažmurite na jedno oko i pravite se da vam je jezik od drveta).

Uspeo je da iskamči i telefon mlade majke, raspuštenice, nadao se, ako ga njen klinja, petogodišnjak plavih uvojaka i akvamarinskih očiju, nije slagao za broj telefona. Istina, jedan balavander je uspeo da mu nabije prst u oko i počupa ga za veštačku bradu

(Mama, rekao sam ti da je lažnjak!)

a drugo derle koje je tek prohodalo našlo je pogodan trenutak za istovar dok mu je sedelo u krilu. Ko bi rekao da bebironovo govance može tako da smrdi. Ali, sve u svemu, moglo je da bude i gore. Mnogo gore. Moglo je da bude loše poput podruma, jer podrum je hladno i vlažno mesto, i Džeremija podseća na utrobu velikog zmaja koji ga je progutao.

Dok sedi u ćošku, ruku skupljenih oko nogu, pokušava da misli na Afriku. Afrika je sušta suprotnost podrumu, razmišlja Džeremi gledajući kroz dvogled krdo slonova. U tom trenutku, riku udaljenih lavova potiskuju reči:

"Džeremi, Džeremi, ne daješ mi mnogo izbora, zar ne?"

Upravnikov glas trebao bi da bude blag, ali na njegov ton i pojavu čoveka u crvenom kostimu koji je uvek smrdeo na znoj, (čovek, ne kostim), Džeremi pokušava da nestane, da se stopi sa zidom iza svojih leđa. Upravnik ima dah divlje zveri, i on oseća njegovu ruku na temenu. Počinje da cvili, jer će ruka krenuti da ga miluje po delovima koje je smatrao da nisu za milovanje.

"Džeremi, Džeremi, šta mi je činiti s tobom?"

* * *

Deda Mraz kojeg je zamenjivao sledećeg dana dovukao se na posao, bazdeći na jeftinu cugu i bljuvotinu. Ponadao se da će ponovo dobiti uhlebljenje na toplom, ali se ispostavilo da je dotični šmirlao međunožje rođene sestre šefa Deda Mrazeva Istočnog Bruklina. Džeremi je morao da ide na ćošak, gde je vetar šibao svom žestinom, primoravajući ga da se sa svojih šezdesetak kila oseća puput papirnog zmaja koji će svakog trenutka uzletiti. Biće to jeben dan.

O da, još kako!

U osam uveče, dok se vukao ulicama u smešnij odeći - uniformisani prosjak na određeno vreme - poželeo je toplu kupku, čistu posteljinu i mirnu noć bez snova. Samo to, zar je previše tražio? Njegovi zahtevi uvek su se kretali na relaciji Racionalnost-Skromnost, iako bi, tu i tamo, zastali na stanicama Liksuz i Hedonizam.

Pomislio je da svrati do bivšeg poslodavca i iskamči kintu. Bolje da to ostavi za sutra, umor ga je preplavio a vetar, koji se kao za pakost tokom dana pretvorio u oštricu brišućeg severoistočnjaka, pretio je prehladom, u najmanju ruku. Negde u daljini, ili sasvim blizu, nije više mogao da dozvoli da mu čula budu rukoviđena instiktom, dečji glasovi davali su konačni smisao Božiću kroz pesmicu, "Kad je Isus bio beba, došao je pravo s neba". Dok je zamicao za ćošak (tekst je kulminirao u stihovima, "I sad iz visina pomno vreba, tek da vidi dal' nam nešto treba"), naleteo je na čoveka. Ne, nije to bio čovek, beše to je još jedan Deda Mraz, ali kakav.

Ako je postojala pramajka svih smradova, onda je tip zasigurno bio njen sin jedinac. Bela brada sezala mu je do pojasa u zamršenim premenovima, idealna za pravljenje dreadlocks-a. Nekada karmin-crvenu odeću, patinirali su slojevi blata i prljavštine. Ali lice mu je bilo najgore - zgužvani čaršav pepeljaste boje u prenoćištu Vojske Spasa.

"Zvin'te", promrmlja Džeremi i krenu da zaobiđe novonastalu prepreku, kada mu Deda mraz položi ruku na rame.

"Poslali su me zbog tebe", rekao je.

Poslali? Koga, bre, poslali? pomislio je, ne uspevši da prikrije gadljiv i možda malo uplašen pogled. "Ne znam o čemu govorite", pokušao je da nastavi svojim putem, ali stisak ga prikova u mestu.

"Mislim da znaš", grohotom se nasmeje Deda Mraz. "Za Božić, i Deda Mrazevi mogu da računaju na jednu želju. Ako je prava, naravno."

Dragstor je radio čitavu noć. Džeremi se pitao da li prokleti Kinez ikada spava. Naravno da ne, vlasnik je bio prezauzet udaranjem markica sa novim cenama (višim, podrazumeva se), zbunjeno pogledavši kada je par Deda Mrazeva utabanao u pustu prodavnicu.

"Hou, hou, hou, srećan božić", reče Džeremijev pratilac, a dočeka ih salva povika kojima nisu razumeli značenje, mada se smisao dao naslutiti. Omalena prilika isturi ispred sebe pištolj sa markicama kao da je očekivala da će se njime zaštiti. Samo još jedan korak, i ima da vam polepim povećanja od dvadeset posto. Kinez spusti pištolj na konzerve tunjevine, kao da se iznenada setio da za njega ne poseduje dozvolu, i pobeže iza pulta, ne prestajući da vergla glasom Paje Patka na 78 obrtaja.

***

Možda ćeš se izvući sa doživotnom, rekao mu je narednik sa odeljenja za krvne delikte. "Ako budeš imao sreće, naravno, inače si reš pečen, momak."

"Jašta", ubaci se njegov partner, crnčuga od dobrih 250 funti i lobanje ćelave kao jaje.

Džeremi je sedeo preko puta detektiva ruku prekrštenih u krilu, spokojniji od časne sestre koja je upravo ispovedila svoj najveći greh: preterano konzumiranje čokolade. U vazduhu se osećao slatkasti miris narednikove cigare i strah nebrojenih duša koje su prošle istu rutinu.

"Hajde, ispričaj nam još jednom kako si matorom Kinezu izvršio transplataciju srca na živo", reče narednik i izbaci nekoliko savršeno oblikovanih prstenova; dim je bio težak, plavičast.

Džeremi je ćutao. Kada je progovorio, njegov glas nije odavao ni ljutnju niti bes koje bi tako pravednički trebalo da poseje što ga optužuju za ono što nije učinio. "Već sam četiri puta ponovio da je to bio onaj drugi. drugi Deda Mraz."

Narednik uzdahnu. "Majkl, možda bismo trebali da naučimo limuzinu i izvinemo se momku zbog neprijatnosti." Odgovor je stigao u vidu osmeha pirane. "Žao mi je, ali neće moći. Dokazi nisu na tvojoj strani, momak." Pustili su mu video kasetu snimljenu u radnji i Džeremi diže pogled.

Sâm. Bio je sasvim sâm. Tako je bar tvrdio snimak sigurnosne kamere postavljene u ćošku iznad kase. Njeno oko trebalo bi da bude neutralan posmatrač, nemi svedok bez predrasuda, ali on je znao da to nije bila istina. Prilika u dobro poznatoj odeći nije bila njegova. Odmahnuo je glavom i skrenuo pogled kada je Deda Mraz posegnuo rukom iz džepa. Imao je osećaj da će mu ponovo pozliti, da će izbaciti sve iz sebe jer je u vazduhu još jednom osetio miris creva koja se prazne, dok je Deda Mraz sa revnosnim zadovoljstvom rovario kroz čovekove grudi. Na vrhuncu, izukao je ruku iz osobe čiji je izraz i dalje bio zamrznut nevericom, a srce na dlanu skoro neprimetno je podrhtavalo. Deda Mraz pogleda u kameru, a preko snimka, tek jedan od Marfijevih zakona ili nešto drugo, pređe nekoliko dropova. Kada se slika izoštrila, sa ekrana ih je posmatralo Džeremijevo lice, u krupnom planu. Ali ispod njegovog lika nalazilo se nešto drugo, amorfno i staro poput zlobe; nešto do čega objektiv kamere nije mogao da dopre. Znao je koje je njegovo ime, koja su sva njegova imena, jer ga je čitav život pratio skriven u dobro poznatim ljudima. Sva ta lica, kovitlana u vremenu, sada su poprimila jednu fizionomiju, koju je voleo da zove Dogma; bio je to njegov naziv. Ostali su znali za neke druge.

Sa ovakvim snimkom Javni Tužilac neće morati ni da se napregne da bi ga saterao u ćošak sa nekoliko uzastopnih nokdauna, a poroti će trebati pauza od jedne pljuge da ga proglasi krivim. Snimili su ga na delu, znali motiv, a oružje kojim je počinjeno ubistvo ležalo je na stolu, tik do narednikove ruke. Sečiva u kesi sa oznakom Materijalni Dokaz 1a živela su nekim svojim životom, mogao je da čuje otkucaje njihovog velikog, zlog, čeličnog srca.

"Taj Deda Mraz je došao iz pakla."

"Svakako, svakako, ovo je jedan od onih Dosije-X slučajeva a moje ime je Foks Mulder", reče narednik.

"A ja sam Dejna Skali", doviknu crnac dok je izlazio po ko zna koju turu kafe.

***

Ćelija nije veća od klaustrofobične kocke; podseća ga na smanjenu verziju podruma i jedino po čemu se razlikuje je mali prozor u vrhu kroz koji sunce u danima bez oblaka pušta popodnevni zrak da umre na suprotnom zidu. Džeremi sedi u ćošku, ruku obmotanih oko kolena i gleda u pod. Očekuje upravnika, doma ili zatvora, svejedno, koji će ući i reći mu ružne stvari. Raditi ono što nije voleo da mu rade. Tada ču praporce, pomešane sa zvukom kineskih zvončića. Diže se i pogleda kroz prozor.

Četiri crna ata vuku mrtvački sanduk preko neba, a Deda Mraz, njegov Santa Claws, šiba konje i uzvikaju, 'Hou, hou, hou'.

DŽEREMI KITS, SREĆAN BOŽIĆ I NOVA GODINA

poručuju mu zlatna slova na pokrovu koji je vijorio za njima.

Džeremi se vraća u ćošak. Njegov cimer strpljivo čeka da se svetla pogase u tačnih 21:00, diže se sa ležaja i staje naspram njega.

"Pa, novajlijo, šta mi je činiti s tobom?"

Dok obvezuje pantalone, Džeremi mislio o Africi.

Trebalo je da poželi Afriku. U Africi, bio bi srećan.