Laura Barna
Dijalog o kamenu

"Očekivao sam da mi lice poprimi boju kamena; još prvoga dana. Hteo sam da to bude baš peščar. Hm, sada dok gledam vaše, voleo bih da je belo, primećujem - baršunasto, ponešto rumenila oko jagodica. Fantastično!"

"Vidite, ja bih upravo poželeo da sam kamen."

"Zašto?"

"Zašto ste vi, onomad, izvolevali očekivati da stanete peščarom? Još prvoga dana."

"Onomad, hiljadu devesto šezdeset i pete iskopavao sam na lokalitetu Lepenski Vir. Retko sam koristio alat; zbunjivala me pomisao da oštricom ašova ili krampa zasecam zemlju. Kopao sam rukama."

"Rukama?"

"Da. Pogledajte moje ruke. Kamene. Začudo, radio sam brzo, zadivljujućom veštinom razgrtao bih i najtvrđe nanose, dlanovima grabio sloj po sloj, noktima nanovo dubio. Sve ovim kamenim rukama. Razume se, hiljadu devesto šezdeset i pete nisu još bile kamene. Okamenjavanje je usledilo docnije. I znate li šta me je svaki put iznova privodilo u stanje potpune ushićenosti? Kamen. Osetio bih isprva njegovu savršenu tvrdoću, oštre ivice, potom ledeni dodir - od njega su me podilazili žmarci - onda sam usporavao pokrete; kao da sam spolja posmatrao kako mi se postupno telo smiruje, misli takođe; bio sam krajnje pažljiv u tim trenucima, jer teško je s pouzdanošću predvideti na šta možete da naiđete. Obŕvio bih ga prstima. Nežno. Izvukao. Ushićenje je trajalo - jednako - čak i dok sam ga uranjao u Dunav."

"Dunav?"

"Čudite se?"

"Rekao bih neuobičajen završetak."

"Možda. Ali svakako to ne bih oslovio završetkom. Bio je to najcelishodniji način da ga sačuvam."

"Od koga? Možda: od čega?"

"Od samoga sebe. Možda i od vas."

"Mene? Moja zainteresovanost za kamen je izuzetno sebična, uzmimo površna; biću precizan - od svih njegovih svojstava ponajviše sam privučen sledećim osobenostima: postojanost, neprolaznost, neuništivost, odnosno večnost. Upravo večnost. Poželeo sam večnost. Hteo sam da postanem kamen. Ali, primećujem, vi govorite o oblicima i formama kamena, koji to više nije, stoga sva maločas pobrojana svojstva za proizvedeni oblik ne važe. Ne mogu ušastu dršku među vašim okamenjenim prstima nazvati njenim prvotnim imenom. Primećujete? Mogli bismo na ovom bezazlenom primeru zapodenuti raspravu i o polovima. Dakle, govorimo o ušastoj dršci načinjenoj od kamena iz vrste krupnozrnog peščara. Da li ste kanili urinućem u Dunav sačuvati ušastu dršku ili peščar?"

"Zar niste maločas poželeli da ste kamen?"

"Da, kao i vi onomad, hiljadu devesto šezdeset i pete, na lokalitetu Lepenski Vir, dok ste još priželjkivali kamen, rekao bih sa tolikom strašću da je proces okamenjavanja postao neizbežan. Konačno, postali ste kamen. Ruke su vam kamene, čak i misli. Izvlačili ste, s najvećom mogućom pažnjom - nežno, usporeno - iskopinu za iskopinom. Iz časa u čas postajali tvrđi, bivali kamenitiji, dok niste otvrdli u apsolutni kamen. Apsolutni kamen - nikako njegov proizvedeni oblik. Doduše, spočetka, to ste i potraživali, baš kao i ja maločas. Sada, pak, potražujete belo, baršun, s ponešto rumenila. I rado biste proizvedeno potopili u Dunav. Niste li, u stvari, sebični? Uostalom, kao i ja maločas."

Beograd, oktobar 2001.