Laura Barna
Tajna virskog kamenja

Gledala sam još dugo za sipljivim činovnikom s nevericom koja se graničila s čuđenjem; neočekivano razmišljam: da li ga je to vreme pogrbilo - iako mi se njegovo lice, maločas u celosti obasjano suncem, učinilo mladoliko, čak na trenutak i lepuškasto - ili su ga možda prinude, kakvom nas je upravo zatekao, do te mere iznurile da mu se vrat jedva razaznavao, ptičja glava mlohavo klonula na prsa, a ramena ih obgrlila, svila pod modru senku. Profesor iznenada prasnu u dugotrajan kikotav smeh - srčan, iskren - nasmejah se i ja grohotom (neizmerno mi se dopadao ovaj starac; bio je daleko najvremešniji arheolog na lokalitetu, on ga je pre tačno pet godina i otkrio; od tada ga ne napušta). Ponekada sam na njegovom licu mogla da naslutim neizmeran umor, dešavalo se da je nenadano poprimalo boju crvenog peska i okera; sve je teže podnosio breme teško dostižnog dobra, ali je istovremeno uspevao da opravda bezmernu mogućnost čoveka kao bića nade. "Dete, zašto se uvek plašite za mene", unosio mi se u lice, "vi ne razumete, pripisaću to vašoj nepoverljivoj mladosti, upamtite: čedo se ne ostavlja tako olako." Ali ja sam se i pored upozorenja iskreno plašila; neretko sam ostajala do duboko u noć natovarena kamenjem, željna da ga što više odmenim; i sada se upravo grohotom smejem iz istog razloga, iako sam s prezirom i gađenjem ispraćala sipljivca koji je već - savesno, kako je baš sve uobičavao da čini - zamicao za rascvali drenik. Nisam se usuđivala da pogledam papir što mi ga je, pravdajući se u licemerju, gurnuo u šake; kasnimo s prenosom: dane, mesece? Zacelo, bila sam sigurna da mi ne bi pošlo za rukom da sakrijem zlovolju, što bi me svakako snašla; upinjući se da ostanem ravnodušna zgužvah papir, odbacih ga u stranu, nekim tuđim glasom započeh:

"Imperator Cezar, božanske Nerve sin Nerva Trajan, August..."

"... Germanik vrhovni sveštenik, zastupnik naroda po IV put savladavši planine i dunavske stene sagradio je ovaj put", dočekao je Profesor kroz smeh. "E, dete, tako se živi i pridobija nada; bravo! ponosan sam na vas. No, zamoliću vas, bar noćas ne raznosite oblutke, znam da to činite, znam da su vaše pobude najplemenitijih niti, ali pustite, verujte mi, stići ćemo sve da prenesemo, sve do poslednjeg kamenčića."

U nemoći slegoh ramenima, nejasno poražena.

Zgužvana, gnevom odbačena pretnja izazvala je osećaj neke sumorne nelagodnosti; nasumična nagađanja terala su nas da tih dana radimo više nego obično; po dogovoru, večeru smo isprva pomerili za dva časa, posle se taj raspon, podstaknut premorom i iznemoglošću, postepeno smanjivao, čak smo se trudili da i dnevne pauze svedemo na užurbane obroke, retko i osveženja uz reku; i činilo mi se da smo zaista uspevali, barem je nestalo one sumorne ozlojeđenosti, a strastvena razdraganost pri svakodnevnim otkrićima nanovo se uvukla u naše živote.

I ne bi tu bilo ničega neuobičajenog da jedne noći nisam primetila da se sa iskopinama dešavaju čudnovate stvari.

Bilo je toplo, sparno, kiša odavno nije padala. Pun mesec i zvezde jasno su osvetljavali lokalitet; odlučih da iskoristim svetlost i prenesem ostatke svetilišta, koga smo još jutros označili brojem 37.

"Trideset i sedam svetilištâ!" promrmljah ozarena.

Od te noći, mogu s pravom da kažem, započinje ono davno zaboravljeno misteriozno čarobnjaštvo, s njim je i moja preko svake mere razdražljiva ćud, sklona tajanstvenostima, počela da uvire u kovitlac najraznovrsnijih uzbuđenja i grozničavih strasti.

Danju, dok je Profesor pažljivo iscrtavao osnovu, fotografisao raspored i položaj okolnih objekata, uspela sam s lakoćom da prenesem većinu trapezoida i nešto zatečenog enterijera; i sada sam nameravala da se pozabavim delovima ognjišta s krajnje neobičnim pismenima od tankih kalcitnih pločica, skulpturama i žrtvenicima, što smo ih bili zajedno pripremili za transport.

Put od terase u priobalju vodio je kroz useke nadnesenog stenja i prokrčenog šiblja na viši plato, gde smo na jednoj poprilično zaštićenoj zaravni ostavljali unapred pripremljene i obeležene ostatke stanišnih konstrukcija. Iako je, kako sam ranije napomenula, bilo poprilično svetlo, ipak sam s oprezom birala mesta na koja bih spuštala stopala; pretovarena oblucima i kamenjem neprestano sam posrtala i spoticala se, premda sam se svojski trudila da moje, kako ih je Profesor u šali nazivao - zakulisne rabote - ne ometu ostale arheologe i nekolicinu meštana koji su nam dragovoljno pomagali.

Ali, zatekao me neizreciv užas; u zaprepašćenju ispustih kamenje, gotovo da sam vrisnula; bila sam ubeđena da neki obluci nedostaju iako nisam mogla da objasnim i opravdam svoje sumnje; unezverena otrčah do Profesora (zatekla sam ga u krevetu, ali nije spavao), otpočeh navrat-nanos živo gestikulišući, s teškom mukom uspevajući da održim dah, rasipati osude prekora o prokletom uljezu što u potaji potkrada, skrvniku, lupežu i još koječemu, ali na iznenađenje, Profesor je i ne pomerivši se odslušao nalet moje grozničave prestravljenosti (neočekivano ravnodušje sam docnije pripisivala njegovom u poslednje vreme ozbiljno narušenom izgledu usled prekomernog danjeg zamora); u ljutnji jedva da sam uspevala da odslušam reči umirenja o tobožnjem mom preteranom zalaganju i pridodatim noćnim egzibicijama. Nezadovoljna, podbadana besom, doneh čvrstu odluku da ubuduće povedem računa o razmeštaju, mestima i da svakako detaljnije uvirim u evidenciju eksponatâ.

Sledećih dana radila sam istim intenzitetom, s pojačanim interesovanjem za svaku pristiglu otkopinu. Brižljivo sam ih slagala, beležila ih u notes koji sam bila sama za sebe oformila. Prošao je skoro ceo mesec i već su se sumnje u lupeža i skrnavitelja preobrazile u sumnju u sopstvenu uobrazilju koju sam nehotice pripisivala pomućenoj taštini i pomalo izvitoperenim sklonostima.

Bilo je već svanulo kada sam obuzeta retko opisivom radošću pozvala Profesora da mu pokažem, odmah sam znala, senzacionalno otkriće za kojim smo godinama bezuspešno tragali.

"RODONAČELNIK!" uzviknuo je Profesor, prebledevši, stropoštao se na zemlju, "RODONAČELNIK! Znao sam da je tu negde, pod nama; ON je, ON!" nastavljao je isprekidanim i muklim glasom.

"RODONAČELNIK!?"

"Da, vi divno dete, RODONAČELNIK", šaputao je opsenjen; oči su mu najednom zasjale nekom dražesnom žestinom, krupne suze sklizaše niz useke; prelazio je vrhovima prstiju po ravnim oblinama peščanika, nežno kao da telo miluje. Uopšte, u tih nekoliko trenutaka ličio je na strastvenog ljubavnika, kog su čari požude privele u sasvim novo, do sada neiskušeno ekstatično stanje. "Sjajno! Veličanstveno! vi zaista posedujete istančani sluh za tajanstvena zbivanja. Sjajno, dete!" brujao je vihor neznano otkuda prispelih misli. "I, molim vas, pobrinite se da ovaj pod što celovitije iznesu; pogledajte! još nismo nailazili na ovako savršeno očuvan primerak. Idite, ja ću se postarati o RODONAČELNIKU, sâm ću ga gore... znate... idite... sâm ću..."

Tako sam i učinila; sa još dvojicom pomoćnika odmah se bacih na posao. Bila sam toliko zaokupljen fotografisanjem i iscrtavanjima, uz to mi je, moram da priznam, prijatno laskalo i saznanje da po prvi put sama iznosim radove: od otkrića do prenosa (uglavnom je Profesor bio taj koji je nadgledao i grozničavo bdeo nad svakim, pa i najmanjim nalazištem), da sam, začudo, potpuno zaboravila na RODONAČELNIKA. Uz izuzetan napor uspelo nam je do sumraka da izvučemo u celosti, gotovo neoštećeno, podnu konstrukciju svetilišta XLIV, kako smo mu nadenuli ime. Uveče sam se osećala i odveć iscrpljenom, nesposobnom za pravljenje pribeleški, što sam inače od one nerazrešene misterije neizostavno činila, čak odlučih da se bez večere povučem u svoj šator.

RODONAČELNIKA sam se prisetila tek sledeće večeri; osetila sam neodoljivu želju da ga pogledam izbliza, iako me je neprestano kopkala pomisao kako sam uopšte uspevala da izdržim da ga do sada ne vidim, još mi je više zasmetala istina da mi za sve vreme nijednom nije pao na pamet; opskrbljena beležnicom i olovkama zaputih se stazicom do višeg platoa. I tada mi se desila jedna sasvim retka neobičnost, koju sam docnije smatrala upozoravajućim predznakom. Naime, postala sam iznenada plen napasti nekog neodređenog, meni krajnje nepoznatog, predosećanja; ledeni žmarci podilazili su u naletima duž tela, na momente sam osećala nepodnošljivu mučninu koja me gonila na povraćanje. I začudo, kako sam se uspinjala mučnina je postajala sve izražajnija. Pokušavala sam u nemoći, oslanjajući se o okolno šiblje, da odvratim misli od svog žalostivog stanja u koje sam nekontrolisano zapala, potražih RODONAČELNIKA onakvog kakvog sam ga zadržala u sećanju, ali beše to samo isprazna obmana, jalov napor nade u izbavljenje; mučnina je brzinom zaokupljala moj razum, sve mi se više mutilo u glavi, prestravljena neočekivano prispelom teskobom, ostatak puta s mukom i teškim naporom ustrčah i tako obezglavljena, već upola razorenog uma, jurnuh među iskopine - tražila sam RODONAČELNIKA nekim neshvatljivim unutarnjim nagonom tragača - iznenada začuh prigušeno brujanje, potom i vetar; uz oštar fijuk zatalasao je naglom žestinom nanoseći pregršti bele prašine; za tili čas sve je unaokolo, pa i ja, bilo prekriveno najfinijim svilenkastim prahom. Razume se, svakoga bi ovaj nenadani gnev Prirode doveo u ozbiljnu nedoumicu, ali ja sam sve to primala (koliko sam uopšte bila sposobna da primam) kao očekivano uvođenje u tajne nekog davno iščilelog obreda, sledstveno tome i misteriozno prisustvo svilenkaste prašine i prigušenog brujanja ostavilo me ravnodušnom, iako sam se ostatkom svoga, još uvek prisebnog bića, iščuđavala odmetniku jer unapred zna tačno šta iščekuje i jer to čini s izuzetnom hladnokrvnošću koju nikako nisam mogla da pripišem svojoj živčanoj naravi.

Stajala sam tako raspolovljena ko zna koliko dugo, dok me prašina nije u celosti obelela; sa čuđenjem primetih da se neznatno razlikujem od okolnih skulptura, ali mi to nije zasmetalo; na zadovoljstvo trezvenog dela moga bića mučnina je počela da jenjava, s njom i teskoba; odmetniku je ionako bilo svejedno. I mora da je upravo izbijala ponoć; dobro mi je bio znan taj omamljujući osećaj kada Priroda na tren zamire i tih trenutaka kao da ništa sem bezdne tišine nije postojalo, čak se i vetar pritajio, noćne ptice, zrikavci i kukci utihnuli svoje beskrajne monologe. Pomerila sam ruke - prvo jednu, pa drugu - izgledalo je da to danima nisam radila; u momentu ponovo razabrah potmulo brujanje (vetar ga nije sledio); pomislih da sam neočekivano zapala u procep vremenâ, a da je ovo tajanstveno brujanje upravo bruj aveti i utvarâ, kojima mora da su takva vremena ispunjena. Priznaću, štaviše, prijala mi je njihova neobična svudaprisutnost, iako, razume se, ništa nisam uspevala da razaznam; i tada je trezvenjak, već iznemogao, započinjao da osipa salve pogrda i pretnji, tobož se u nemoći takvim činom pomirdbe uvaljujem u smrtni greh, što svakako nisam smela da dopustim. Zakoračih okamenjenim korakom RODONAČELNIKA; utom me obuzela neopisivo jaka želja da strčim na reku; nozdrve mi se ispuniše jetkim mirisom ribe, koraknuh ponovo; glas trezvenjaka, sada još tanji no malopre, jedva da sam i čula, nešto mrmlja ali ga više ne razumem, udaljava se u svojoj beznačajnosti, nestaje, nemoćno zurim u kamene otiske; ali njih je već neko tu odranije ostavio. Profesor? Neuobičajeno su duboki, veliki ih je teret utisnuo. Profesor? RODONAČELNIK? Ubrzah.

Bilo je tako razumljivo da se skulpture i žrtvenici vraćaju vodi.

Dislokacija Lepenskog Vira započeta je 1970; već iste godine svi otkriveni arheološki ostaci uspešno su preneti na 29,5 m viši plato čime je ovo izuzetno preistorijsko nalazište, iz razdoblja 7000-6000. godine stare ere, spaseno od potapanja. Ali, meštani ovoga kraja i danas, doduše nerado, pripovedaju kako, naročito o peskovite dane, iz vode dopire neko potmulo jednolično brujanje, a priobalje tada obeli, neobjašnjivo otkuda dospela, svilenkasta prašina.

Beograd, maj 2000.