Nenad Krga
Teret

Ugledali smo ga, sedeći u bašti kafane, kako došepavši do niske ograde rukama se grčevito za nju prihvata. Bio je to starac u iznošenom kaputu i košulji čiji je okovratnik lepršao za njegovim izboranim vratom.

Ne izdržavši starčev, začudo, podsmešljiv pogled, jedan od nas ga upita: "Oće li, čiča?".

"Guram, nevoljniće. Guram.", odvrati starac prilazeći nam, dok mu se licem iscrtavao umor, pa odmerivši svu trojicu: "Sve vaše tmuše nisu ni prineti pomrčini mojoj", i seo na ponuđenu stolicu isturivši desnu nogu u stranu.

Kako je da za njega doneta rakija on, skupivši tri prsta desne ruke i utiskujući ih u čelo, izgovori: "Gospod nas dariva kaznom... ", pa upirući ih kraj ivice stola naniže: "... Najvećma da od nje hasnu činimo... ", da bi se i grudi dotakao, zdesna-nalevo.

Sasuvši rakiju u grlo, prateći put naših pogleda, reče: "Svak ima svoje, a ti, nevoljniče, preumi da je lepota najveće iskušavanje". Ustajući zaokružio je desnom nogom ispod stola, kao obilazeći njome oko nečega, i sa vidnim naporom je privlačeći levoj odgegao dalje.

Kasnije smo saznali da ga zovu Pera Krljušt, a gde i kako živi sa svojom ženom, sitnom staricom koju smo ponekad viđali sa njim, nismo saznali; biće i da nas je nešto u njemu prečilo.

Tu guravu staricu, uvek umotanu šalovima, video sam nekoliko godina kasnije kako zastajkujući prolazi tim putem. Jedva je prepoznavši, već kada sam je mimoilazio, upitah je: "Možeš li, majko?".

"Guram, sine...", izusti, "Guram, Pera me ostavio".

Nešto, u njenim sviklim pokretima, kao da mi predočava: "Guram, Pera mi ostavio"...