Draginja Ramadanski
Mentor

Odeću je menjala jednom u sezoni, kosu nosila a la garson, nije upoznala brigu za telo. Još uvek je ono bilo neosetno. Njena strast za dokazivanjem savršeno sporednih detalja bila je prosto neodoljiva.

Sve se desilo tako prirodno. Zaglušio je udvorički poziv. Kratko je trajala ta spasonosna prisnost, dok su se mešali mirisi dveju utroba namučenih glađu.

U želji da izbegne svaku koketnost, sedajući je razdvojila butine. Pantalone su samo podvukle tugaljivost njenog pokušaja. Onda se ugrizla za jezik. Navala rumenila u nežno runjave obraze. Uputila se izlazu, smatrajući da su konsultacije završene. Usput se nasmejala, sebi. Mentor je žurno ustao, preprečujući joj put. I pre nego što je njegova ruka dodirnula njenu, ona je snažno zgrabi i odgurnu. Bilo je to neumesno, kao loše odigrana uloga. Njihove kože su se dodirnule, procenile i gadljivo razišle. Oklevala je pred vratima u naporu da se razabere.

Čudna želja za pomirenjem učini da mu umiljato pođe u susret, vrata savinutog u blagi luk, otkrivajući zagasito damaravo bilo.

Ujed je bio strahovit. Malo ispod levog uva. Njegove vilice škljocnule su samo jedanput. Ona se spusti na kolena. Opkoračivši je, mentor nije popuštao ni za makac. Vaspitana na ruskoj književnosti, ona odbi da se koprca.

Vi me volite?

Mentor je ćutao i halapljivo lokao.