Laura Barna
Crni bicikl

Za DIH

Crni bicikl se zasvagda zamonašio u moje promišljaje u momentu kada je prvi put zašao u moje vidno polje; doduše tada samo na mah, ili tačnije mehaničkim obrisom, još preciznije metalnim odsjajem, početkom aprila 1996. godine, jer brzina kojom promiču velosipedi pomućuje razložnost, protok, razbija vreme na neartikulisane delove, neuklopljive fragmente: trajanje, okončanje, večnost, trenutak, koncentracija emocijâ (zbitih i nadolazećih), predskazanje. Nisam pouzdano siguran - a možda i usled konstantnog pomračenja u suterenu - bilo li je aprilsko jutro, podne ili čak sumrak? Svejedno. Jedno je sigurno, sumorne svetlosti je bilo dovoljno da ugrabim pečat obličja točka sa isprepletajima čeličnog otiska, negde u predelu malog mozga, da ne preteram - velikog. Situiran sam, zapažate, na dnu svih ljudskih očekivanja: mržnje ili ljubavi, tragike ili komike; bauljam nezapaženo po talogu odbačenosti i svakojakog ljudskog otpada, u podzemlju sam somnambulizma, mesec mi oko ponoći oštricom zapara okno (na tren tek), a svakako vam je poznato, pod zemljom se ne sanja ili su snovi retkost, a retkost se redovno do buđenja smešta u zaborav; mesto za nadanja je sasvim oskudno, tesno, još kad tome pridodam da dvanaestospratnica, u čijem podzemlju sam ukopan kao krtica, rovarim kao zagrobni crv, stoji na najvećem poznatom, pri tom i ozloglašenom gradskom klizištu. Karaburma. Kara-burma (crni greben). Crna li mi je sudbina; ali ja ono i ne verujem u zakonitosti Usuda. Tonem danom dublje; danas sam ubeležio dva podeoka, istovremeno, precizno sračunatog pomeranja čarobnog brežuljka ka Dunavu; hrlimo u zagrljaj Dunavu (kakva poletna i vedra misao da mi se otrgne sa ovoga mesta), naizgled neprimećeno, ili naoko nevidno, ali sasvim sigurno, po mojim proračunima, na samu njegovu obalu doklizaćemo (mi iz dvanaestospratnice, posađene navrh brežuljka) tačno 13. septembra 2013. godine u 13 časova i 30 minuta (sekunde zanemarujem kao olakšicu u psihološkoj pripremi; čega? katastrofe, svakako! odgovaram smesta, razume se, samome sebi); doduše, nisam proverio u koji dan pada pomenuti datum (molim dokoličare da se pozabave tim pitanjem), ipak, nadam se da nije petak. Već zamišljam krupni naslov ispisan crnim masnim slovima na prvoj strani 'Politike': CRNI GREBEN POTONUO NA CRNI PETAK. Pa i da jeste petak, zašto da se baš ja busam u osmuđena prsa, gajim sujeverje kada u ovoj memli osim gljivica nije mogućno ama baš ništa uzgajiti. Negde sam pročitao kako mračni, tesni, skučeni i vlažni prostori pomućuju razum, razložnost svode na egzistencijalni minimum, na preživljavanje; vazduh kakav-takav dospeva do pluća (već uveliko zahvaćena emfizemom), popunjava mehuriće, grudi se nadimaju do prsnuća. Košulju već izvesno vreme ne uspevam da zakopčam; pogledajte! dugmadi se nabusito puče; strahujem da je emfizem poodmakao, odrađuje svoje, ne haje za vreme, mesto i klima mu i te kako gode, a o baksuznoj cifri 13, još petku, i ne promišlja. Da li je o tome pisao DIH? Mislim, o tim skučenim prostorima? Nešto o mislenom tesnacu kao posledici fizičkog tesnaca, ili skučenom prostoru u kom se začinju ideje, ali nikako ne uspevaju usled skučenosti da se raščaure dalje od embriona; ako se još uključi čekanje kao nepovoljna vremenska kategorija, moguće je da embrion zauvek ostane u staklenoj epruveti s rastvorom - za divljenje - kao podsećanje na svakako postojeću ideju. (Možda sve ovo, u stvari, nikada nisam ni pročitao, moguće je da sam i ovo izmislio kako bih opravdao svoj bezizlazni položaj; sve je mogućno.) A to, kako ideja i otkuda ideja u mom suterenu, pokušaću ukratko da objasnim. Elem, kroz jedino uzano okno, što je gledalo pravac u trotoar Ulice Patrisa Lumumbe, pomno sam dnevno osmatrao (a sve u potrazi za idejom, jer profesija pisca mi nalaže kao imperativ njuškanje za idejom) ne stanje u ulici, koje je svakako bilo pregledno onima 'odozgo', nego delove dešavanja, tačnije nagoveštaje dešavanja ili sekvence što bi izmicale (iz razumljivih razloga) i pre no se uprizore, te ono što sam s takvog položaja mogao da vidim, nazivam samovoljno neuprizorenim sekvencama. Dakle, ideja! Nadogradnja je u mom posedu, i sve je u ostatku zbivanja ostavljeno mašti ali, nažalost, usled nemilih životnih okolnosti moja mašta je vremenom sasvim zakržljala (sklon sam da se robusno obrušim na vlagu kao ključnog krivca), pa je stoga i ideja zadržala embrionalni status, bez ikakvog valjanog nagoveštaja u razviće, odnosno raščaurenje, kako već pomenuh. Sebe bih, pored raznoraznih pogrdnih imena, mogao još da nazovem svedokom fragmenata dešavanja: ozbiljnih ili ne, sumnjivih, blagih, teških, smešnih, rizičnih, takve kvalifikacije ne mogu pouzdano da dajem, jer je za njih nužna celovitost, ili barem nagoveštaj celovitosti. Fragmenti iz mog vidnog polja su bili toliko smrvljeni da sam jedva uspevao, uz sve raspoloživo vreme, da ih klasifikujem, dajući im kakva-takva značenja, po naknadnim, uglavnom proizvoljnim tumačenjima, u specijalne beležnice, a beležnice sam delio po važnosti, važnost po bojama, boje po materijalu. Ona Strašno Važna Beležnica (SVB) palacala je u nijansama zmijske kože; Manje Važna Beležnica (MVB) zatamnjena je u meku teleću kožu; dok je Garbage (S) bila povezana u ružičasto voštano platno (kakva perverznost u odabiru!?). Zalaz crnog bicikla u moje vidno polje uneo je izvestan nesklad u ustaljenu preciznu selekciju. Počinjao sam da mu dajem apsolutni prioritet; sve o crnom biciklu smeštano je isključivo u SVB povezanu u palacavu zmijsku kožu; uskoro se skala prioriteta sasvim srozala na nejasnost i nebrigu, pa sam raznorazne neuprizorene sekvence beležio gde sam pristigao: po nadlanicama, bedrima, stomaku, pisaćem stolu, nameštaju, zidovima, ragastovima, podu, čak sam se pentrao, ovako kljast i nestabilan, po stolicama u potrazi za čistom površinom stropa, zbijao ispise u skrivnice gipsanih pukotina; razume se, beležio sam pomenute efemerne parčiće uličnih dešavanja privremeno na takva mesta, računajući: dok ne ugrabim vremena da ih uredno klasifikujem u pomenute beležnice. Rezultat takvih htenja je bila ravnodušnost prema svemu i svačemu a što nije bilo direktno ili indirektno vezano za crni bicikl. A crni bicikl se prikazivao svakodnevno. Iako ne mogu da potvrdim da je njegovo pojavljivanje padalo uvek u isto vreme, jer vreme sam odmeravao po količini svetlosti unutar suterena (što je, zapažate, bio sasvim nepouzdan pokazatelj), ili bih se pažljivo zagledao u granitne pločnike sa strmine trotoara; i, ako sam uspevao jasno da razaberem tamne iskrice, uveliko je znači tekao dan, opet po boji iskričenja pretpostavljao sam koje je doba dana: cik zore, jutro, podne ili pak nadolazeća plavičasta svetlost večeri. (Zidne časovnike, pa i one ručne nisam držao; zakratko bi se nalokali memlom, i zaustavljali kazaljke na pojedinim ciframa koje sam docnije upisivao kao važnu značenjsku informaciju i beskrajno se bavio analitičkim onanisanjima.) Računicu su mi kvarile jedino vremenske nepogode: kiše, oluje ili tmasti oblaci polegli nisko nad Ulicom Patrisa Lumumbe. U takvim danima, nevoljko bih odlazio do kauča, legao nauznak, ruke podmetao pod glavu, besprizorno piljio u golu sijalicu sa tavanice; dešavalo se katkad da ponešto i pročitam. Danil Ivanovič Harms me je osobito opsedao. Smejao bih se do suza njegovim 'mozgovnim igrama'. Posle nisam mogao da prestanem da plačem. I tako bih zadremao; do sledećeg jutra. Do svetlosti! ponavljao sam u sebi kao mantru. Ujutru bi zaista osvanuo lep sunčan dan. Verovao sam samome sebi, kao i obično, a i kome bih drugome ako ne samome sebi. Znam da je sada tačno osam časova i trideset minuta. Gospođica Ana Sjenkjevič zakucala je na vrata, dva puta kratko prstima (tiho), jednom lupanjem pesnicom (glasno) - po dogovoru - sama ih otvorila, ušla zajedno sa ljutim mrazom i promrzlim mirisom celera; dve ogromne torbe krcate namirnicama odložila je na sudoperu, svukla kaput, zasukala rukave, upitala me ravnodušno i ne pogledavši me, nastavljajući da posluje oko sudopere: 'Kako ste danas, gospodine T., žiga li vas u nozi, seva li u leđima? vreme se promenilo od jutros, iznenada, uh-uh-uh! ovde je hladno i mračno kao u grobu, upaliću lampu na vašem pisaćem stolu, mili bože, pa vi ste zaboravili noćas da akumulirate peć, gospodine, lepo sam vam juče napomenula . gospodine, molim vas, zaustavite na čas pisanje, hoću nešto veoma važno da vam saopštim.' Daske na patosu su se podizale ako bih pogreškom stao na kraj; mogao bih u nespretnosti da povredim i ovu zdravu nogu; pripaziću na taj detalj. Dakle, da vidimo, šta sam to noćas nabulaznio: Crni bicikl se zasvagda zamonašio u moje promišljaje u momentu kada je prvi put zašao u moje vidno polje; doduše tada samo na mah, ili tačnije mehaničkim obrisom, još preciznije . 'Dosta! Prokleti crni bicikl vas je potpuno pomeo. Skuvaću vam čaj sa limunom i medom.' Uh, majku mu, kako li je samo dosadna ova žena, još pri tom i neuviđavna, i glasna; njuška po meni kao Šerlok Holms.

U fazi sam svođenja računa; priznajem, ovakav životni bilans i nije za ponos i diku; no takvi mora da su pogledi i svođenja svih podzemljaša; a šta, primerice, da sam se našao sprat ili dva iznad, sa onima odozgo, ili da mi kobna boleština prerano nije sasušila levu nogu; o čemu bih onda pisao, da li bi mi crni bicikl uopšte zašao u vidno polje? Osamnaest čeličnih žica s jedne strane, osamnaest čeličnih žica s druge strane prednjeg točka, potom osamnaest čeličnih žica s jedne strane, osamnaest čeličnih žica s druge strane zadnjeg točka; tridesetšest čeličnih preplitaja (18+18), plus tridesetšest čeličnih preplitaja (18+18) dnevno protutnji mojim mislima; razum mi je sav u čeličnim pečatima. Trudim se da mi bar prsti ostanu što duže pokretljivi; plašim se artritisa kao zle kobi, iako mi je dobro poznato da vlaga i te kako nagriza kosti; još uvek uspevam da napišem po priču za svaki mesec; gđica Ana Sjenkjevič uporno tvrdi kako od onog prokletog aprila 1996. pišem vazda istu priču, trabunjam o crnom biciklu, pa to ti je. Član sam SKD-a. Zaostavština mi se meri nekolicinom manje-više osrednjih romana i desetinama priča i eseja. Garsonjera na Karaburmi, u Ulici Patrisa Lumumbe 177s, u suterenu, takođe je u mom posedu. 'Da li se uopšte zna ko je sopstvenik crnog bicikla?' pitala se glasno gđica Ana Sjenkjevič. Zahtevala je ime kao potvrdu stvarnog bitisanja tajanstvenog sopstvenika, inače bi ga olako pripisala nezajažljivoj fikciji, što me opseda od jutra do jutra, govorila je raspamećena mojim upornim glasnim čitanjima. U nekoliko navrata je čak, zajedno sa mnom, čekala pred uzanim oknom, ali crni bicikl se kao za baksuz tada nije pojavljivao. 'Vi ste ovo o biciklu sve izmislili, gospodine T.?' Znao sam da ga teraju majušni ženski članci sa svetlim dlačicama, i to sam joj otvoreno kazao (na šta se ona samo gadljivo iskezila); zglobove su prekrivale pamučne sokne, dodao sam još (iskezila se još gadljivije); onda sam zaćutao, ali znao sam šta je pomislila: Perverzna matora drtina! Ali, dešavalo se da projuri, nekontrolisano povećavajući ubrzanje niza strminu, samo u pamučnim soknama, ili potpuno bosa; ili bi upravo pod prozorom istegla nožice, i tada joj se za trenutak video urastao noktić na najmanjem nožnom prstu kako se vrpolji i poigrava povrh vrelog granitnog pločnika; katkad bi joj se zabelasalo i glatko koleno kao slonova kost; ili bi crni bicikl proterale, gonjene mrazom i ledom, glomazne cokule s raspetljanim pertlama što su se svaki čas upetljavale u lanac, a moja tajanstvena sopstvenica crnog bicikla je zastajala, gdegde i skraj okna, naginjala glavicu, prstićima izvlačila umašćene pertle, i tada bi do prozorskih rešetaka doskakutala pokoja zlatasta kovrdža; da sam hteo, mogao sam olako da je dotaknem, ili omirišem; naravno, nisam smeo nijednim suvišnim gestom, a koji bi se dao dvosmisleno tumačiti, da uplašim moju malu krasavicu, junakinju svih mojih fantastičnih pripovesti. Bože, kako je ja volim; nju koju zapravo nikada nisam video, osim gležnjeva, kolena, prstića i zlatastog uvojka; o toplim danima halapljivo sam udisao vazduh čim bih zapazio senku točka crnoga bicikla kako umiče u moje vidno polje, ali mogao sam u svoja emfizemična pluća da udahnem jedino oporost kolomasti, katrana ili asfaltne čestice prašine s decibelima buke. Njen miris je lebduckao, lagan kao san, nošen slabašnim strujanjima, rasipnički punio nozdrve onima odozgo. Nisam ravnodušan, ali, priznajem, ima neke pravde u ovakvoj nepravednoj raspodeli. I to kosmičke. Iako ovo nije srećan način kojim bi trebalo da završi jedna normalna priča. Ma, koješta!

Beograd, 27. mart 2003.