Zoltan Danji
Samo jedna rečenica

Na samom kraju treba samo da ispričam kako je Grigorij Danilovič, koji je ranije bio ekonomski direktor jednog moskovskog pozorišta, jednog dana došao do saznanja da treba da piše;

pravi životni poziv, sinulo mu je u mozgu, jeste da napiše ogroman roman, roman-reku, zato je istog dana dao otkaz na položaj direktora u pozorištu i sledeće sedmice već je otputovao u provinciju, odselio se iz Moskve na nekih tristo kilometara severozapadno u zaleđe Valdaj, u predivne ali skromne i proste šume koje ni po čemu nisu privlačne, između dva seoceta, Arhangelska i Krasnojarska u šumskoj kućici udesio za sebe prijatnu, osunčanu radnu sobu, i otpočeo da beleži, da planira svoje veliko delo;

brižljivo je zamislio delove, poglavlja pojedinih delova, našao je ličnosti i dao im imena; samo su proticali dani i meseci i isto tako su se punili listovi papira i gomilale beleške, Grigorij se bacio u grozničav rad;

već je bilo više od pola godine kako je došao u šumu, ali prema njegovom računu u beleškama je bio tek na trećini knjige, s nesalomljivom snagom je dakle nastavio rad: ujutru se obično budio između pet i šest sati, kuvao sebi jak gruzijski čaj, pa bi seo za poveliki pisaći sto ispred prozora od dva puta četiri metra; spolja se čula vesela, jutarnja pesma ptica; stavio bi preda se listove, katkada bi i ustao i tako pokušavao da ima pregled situacije, pa bi odjednom iznenada seo, mašio se pera i brzo beleškario, srkućući čaj; oko devet sati pravio je pauzu, tada bi pojeo komad crnog hleba koji je sam pekao, potom je dalje radio do pola jedanaest, jedanaest, prošetao oko kuće, posmatrao veverice i ptice, ćubaste patke i vodomare s perjanicom, slušao šum povetarca u krunama brestova, platana, borova, a u topla, letnja razdoblja sišao bi do potoka i okupao se, probrčkao, oprao s lica sitne bore duhovnog umora; posle šetnje ili kupanja sledio bi jednostavan ručak, po pravilu čorbast pasulj, zatim se polučasovnom dremkom pripremao za popodnevnu smenu koja je trajala od pola tri do vremena za večeru, uveče do sedam, isto tako ispred ogromnog prozora i povelikog pisaćeg stola; posle večere, ako je vreme dozvoljavalo, seo bi ispred kućice sa šoljom čaja koji je kuvao od trava pribranih s livade na obali potoka; misli bi mu se i tada ponajvećma vrtele oko rada obavljenog toga dana;

tako je minula godina i Grigorij je zadovoljno utvrdio da je završio polovinu beležaka: otprilike hiljadu pet stotina strana, tolika je prva polovina romana, naslov još nije našao, ali će poglavlja imati veoma frapantne naslove, uskoro je i započeo samo pisanje, izradu teksta; svake dve-tri sedmice stizali su do potoka lovci iz obližnjih sela, kontrolisali tok potoka, hranilice za divljač; jedino je s njima razgovarao Grigorij;

u proleće sledeće godine imao je gotovih devedeset procenata beležaka, dve hiljade i pet-šest stotina strana, procenjivao je, i konačno ima i naslov, Pacovska bašta, to će biti naslov romana-reke, tada se već poduhvatio i samog pisanja, rada na tekstu; pisao je s velikom radošću i uživanjem i odlično je napredovao, dnevno je uspevao da napiše četiri-pet stranica, ako nastavi u ovom tempu, računao je potom svake večeri sedeći ispred kućice, onda, uračunavajući ispravke i ponovna čitanja, za vreme od tri-četiri godine biće okončano veliko delo, i onda može da se vrati u Moskvu, i preostale godine života proživeće kao proslavljeni pisac; u zoru je potom s obnovljenom snagom mogao da sedne za pisaći sto, i samo je pisao, samo pisao, od ujutru u šest do jedanaest prepodne i popodne od pola tri do sedam uveče; lepo su se punili listovi i uredno proticali meseci, proleća i leta su dolazila i prolazila, jeseni i zime su promicale iznad Valdaja;

sastojaće se iz dva dela, prvi deo će biti nešto duži, imaće trideset šest poglavlja, a pojedina poglavlja po četrdeset-pedeset strana, tako će prvi deo romana imati hiljadu petsto strana, s precizno komponovanom radnjom, s lukavim preokretima, zbog čega će ovaj deo u prvom čitanju delovati maglovito, čitalac neće razumeti zašto se jedne pored drugih javljaju stvari koje se nalaze jedne uz druge, po osam, mestimično i deset novih likova će biti u pojedinim poglavljima, dve-tri stotine figura s veoma uzbudljivim događajima, mada naizgled bez bilo kakve tačke povezivanja, čitaocu neće biti lako, ali se Grigorij pouzdavao, ne, nije se ni pouzdavao, nego je sasvim sigurno znao, bio je u to ubeđen da će delo imati takvu čar zbog koje se neće moći ispustiti iz ruku, neće prestajati da čita ko je knjigu započeo, njega će roman magično držati, biće prinuđen da ga dalje čita, i onda će čitalac stići do drugog dela knjige, i do tada je već prevazišao teškoće, ne samo zbog toga što će drugi deo biti nešto kraći, sastojaće se samo od trideset poglavlja i imaće samo hiljadu stranica, nego i zbog toga što će se stvari bravurozno razrešiti u ovom drugom delu, raščistiće se dotadašnja pitanja, veze između više stotina likova biće osvetljene, lepo po redu će biti razvijene niti koje ih povezuju, pa će pripovedač ove niti i povezati i čitaocu će dotle naizgled nerazumljivi preokreti odjednom dobiti smisao, tako je Grigorij zamislio ogromni roman, i dobro je napredovao u pisanju, poglavlja je dovršavao jedno za drugim, za dve-tri sedmice bi završio po jedno, stigavši na kraj treće godine svoje povučenosti napisao je tri četvrtine prvog dela, debeli svežanj do tada dovršenih stranica romana nalazio se pored pisaćeg stola, zadovoljno je dakle pio uveče čaj ispred kućice, ili ako je bilo hladno, onda u kuhinji s pogledom na dolinu, i s prijatnim uzbuđenjem je mislio na dalje delove romana;

četvrte godine potom stvari su počele da zapinju;

Grigorij je u pojedinim beleškama zapazio protivrečnosti, a nekako nije bilo sve u redu ni s poglavljima, bio je prinuđen da prekida pisanje i da ponovo promisli o pojedinim epizodama, ponovo da promisli o pojedinim poglavljima, ponovo da promisli o celoj koncepciji, a time je danima zapinjao posao;

i s vremenom su nastale neke brige, predelom su brisale neuobičajeno jake olujne bure, lomile grane, nanosile smeće pred vrata kuće, jedan prozor je unakrst pukao od odvaljene grane, potom su sve češće bivale oluje, a jednom je cele bogovetne sedmice neprekidno lilo, duboko su se raskvasile i postale neprohodne sve staze oko kuće, ako bi se čovek ipak odvažio da izađe, cipele i nogavice bi ulopao, ali od svega je najgore bilo kada je te godine pristigla zima, ona vanredno duga i istrajno jaka zima s minus trideset stepeni, Grigorij nije uspevao da nacepa dovoljno drva, jer je već za mesec dana položio toliko koliko je drugi put bilo dovoljno za celu zimu, a kada je trebalo da ode u šumu, nosnice bi mu se mrzle, trepavice i obrve bi mu štipala slana, bradu popanuo debeli sloj inja, ali neprijatnije i od toga bilo je prilikom seče drva što su mu se smrzavale ruke, noge, glava, a trup je prožimala toplota, odeća na leđima i oko pojasa bila je sama voda, otuda se nije mogao zaštititi od jakih prehlada, bilo je vremena kada je danima ležao u groznici, tada, razume se, ne bi napisao ni redak romana, jedino je imao snage da kuva čaj od trave rebarac, dakle veoma loša je bila ova četvrta zima u Valdaju, a opasno su se smanjila i zalihe hrane;

ranije je kvartalno naručivao da mu se iz sela doturi brašno, pasulj, šećer, sada pak, ne zna se zašto, snabdevanje je zapinjalo, mesecima ni lovce već nije viđao, pa kada je vreme konačno ojužilo, spremio se i krenuo je u Krasnojarsk da nabavi bar malo brašna, ali na pijaci seoceta ni brašna, ni pasulja, ni šećera, čak ni prodavaca nije bilo, pokucao je i na vrata kuća, ali nije imao uspeha, ljudi su govorili o nekim veoma velikim promenama, o značajnim preobražajima u Moskvi, i radio je govorio o tome, oni ništa ne smeju da prodaju, a sutradan je Georgij uzalud pešačio do Arhangelska i tamo ga je dočekala sasvim istovetna situacija, na pijaci ni žive duše, seljani ništa nisu prodavali, a svi su govorili o promenama;

sve više nevolja je bilo i s romanom;

Grigorij više nije mogao dovoljno da se usredsredi na rad, celo delo mu je počelo da klizi iz ruku, ni s beleškama nije bio zadovoljan, nije uviđao veće uzajamne veze, dosadašnji rad je smatrao besmislenom zbrkom, pa je počeo da kreše, skraćuje napisana poglavlja, izbrisao niz likova koji su mu izgledali suvišni, izostavio više desetina nebitnih epizoda, na koncu je cela poglavlja bacao u vatru, tako je plen vatre u celini postalo sedmo, dvadeset drugo, trideseto i trideset prvo poglavlje, roman je dakle bivao sve kraći, sledeće sedmice je negde na trećinu sveo peto, šesto, dvanaesto i dvadeseto poglavlje, jer je u njima bilo najviše sporednih likova, i nije shvatao zašto je i njih, do đavola, trabalo da uključi u kompoziciju velikog dela, te figure nisu imale nikakvog značaja, a konačno beskorisno je bilo i sedamnaesto i dvadeset treće poglavlje;

dve sedmice posle ovoga autodafea rukopisa deset dovršenih poglavlja drugog dela romana spalio je a da u njih nije ni zavirio, jer je i onako znao da su loša, nisu dobra, jednostavno nisu uspela: nije razrešio veliko raščišćavanje, ne ume da poveže niti, mnoštvo razgranatih događaja; potom danima nije mogao da sedne za pisaći sto, a kada mu je konačno uspelo, opet je počeo da gužva i cepa listove; za nekoliko dana uništio je svoj istrajni rad koji je potrajao godinama, roman se dakle brzo smanjivao, mogao je imati već samo hiljadu, već samo petsto, na koncu već samo nekoliko stotina strana ako bi se Grigorij odlučio za nastavak, ali za to konačno nije imao snage, prosto nije bio sposoban da piše, nisu mu padale na um reči, ili ako ipak jesu, onda nije umeo da ih iskuje u rečenice, pa umesto da smiruje svoj bes, izbacio je još nekoliko stranica iz postojećeg rukopisa;

tako se smanjivao, mršavio, skraćivao i postepeno nestajao roman koji je planiran kao ogroman, samo skupljanje beše misterija: kako čovek gradi nešto s lepim nadama u srcu, a potom se poduhvati i sopstvenom rukom, iz sopstvenih pobuda sve uništi;

na koncu je ostao jedan jedini list kada je započela šesta godina od njegovog povlačenja, i kroz ogroman prozor su se javili kosi zraci sunca prosijavajući između drveća; na stolu je bio dakle jedan jedini list papira, ispred njega je sedeo sveže izbirjani Grigorij i pijuckao baršunastocrni čaj; bio je spokojan, opuštenih mišića, čistim očima zagledan u daleka brda, disao je polako i ujednačeno, zadubljen, na sve pore je udisao u se prisnost kraja maja, i osećao je oslobođenost, divno olakšanje, jer je znao, prispeo je na kraj svoga dela, mada se njegovo glavno delo zgusnulo u jednu jedinu rečenicu, Grigorij je ovim delom savršeno srećan i zadovoljan bio, ovom jedinom rečenicom, ovom prvom i poslednjom rečenicom u koju se skupio roman-reka; jer zapravo ta jedna jedina rečenica bila je ono što je tražio celokupnim svojim delom; i ovu je rečenicu sada ispisao na sred jednog jedinog preostalog lista, na prvu i poslednju stranicu velikog romana, ispod naslova i imena autora lepim, čitljivim slovima;

pa je odložio pero, udobno se zavalio i zapalio lulu;

i zapravo ovako... zapravo za ovu priliku sačuvanim aromatičnim duvanom završio je svoje životno delo... Grigorij Danilovič.

Preveo: Sava Babić