Draginja Ramadanski
Pesnici tihosti

Ljudi neizmerno žale ako ostanu bez svog albuma fotografija... Jer bez tih papirnatih svedoka - naši životi su potpuno, bespogovorno i nepopravljivo poništeni. Kada nestanu fotografije, ostaju samo snovi... Nije, stoga, naodmet ljudima naše planete i našeg doba poručiti da uvek nose sa sobom i neku dragu fotografiju.

Knjigom Prostori večnosti gospodina Borivoja Mirosavljevića, i taj naš dug i ta naša potreba umnogome su namireni. Veliki fotograf Stevan Kragujević nije ostao bez svog albuma. Baš kao ni mi. Jer ovo nije knjiga o jednom životnom putu i jednom prebogatom opusu. Velika je i raskošna njena amplituda, pritom uviđavna, taktična. Nikog nije zaobišla u svojoj ambiciji da nadsvodi jedno vreme koje je otišlo u nepovrat.

Uvek je izazovno o jednoj umetnosti govoriti sredstvima druge: prepričati film, ilustrovati pesmu. Još je veći izazov govoriti o datoj umetnosti - njenim sopstvenim sredstvima. Koliko i gest opčinjenosti i fascinacije, to je i gest najdubljeg razumevanja i vrednovanja. Ko može o jednom majstoru i majstorstvu reći više i istančanije od drugog majstora iste oblasti?

Reklo bi se da fotograf ne stvara stvarnost, već je slika. To je njegov posao. Fotograf teško da je odgovoran što je stvarnost ovakva ili onakva. Sva je prilika, međutim, da su njegove zasluge za uviđanje naravi stvarnosti - presudne. U jednom trenutku, naime, stvarnost se bez ostatka seli na fotografiju, koja postaje jedino mesto njenog trajanja. To mudro uviđanje, lišeno lažne skromnosti, posreduje i ova knjiga. Posvećena iščezlim prizorima, mladostima kojih više nema, i tim pre - mladostima koje dolaze...

Ovo je izbor iz opusa koji je u osnovi dokumetaran, reporterski, ali jednim svojim diskretnim, luksuznim i time nesumnjivijim aspektom - visokoumetnički.

Kako je lepa, reći ćemo za neznanku sa fotografije, prevedenu u klasu bestelesnih lepotica. Lepota sveta kao lepota umetnosti. I obrnuto. Fotograf deli povlastice trajanja, i zaslužuje da mu se divimo, da razgovaramo o njemu kao autoru. On je taj koji vidi, koji ume da prebaci veo, ali i da ga strgne.

Šta je odlikovalo Stevana Kragujevića kao fotografa? Bio je to spoj profesionalne sabranosti i nepojmljive bezazlenosti. On je verovao u čudo fotografije. Svih ovih godina, prema svom pozivu zadržao je isti odnos - poverenja, ljubavi i radoznalosti, - kao neko ko tek počinje da upoznaje čari fotografije. Uz ogromno znanje, iskustvo, čulo, talenat, vokaciju, afinitet, refleks - odlikovala ga je upravo svežina, krepkost, bodrost, zadivljenost i oduševljenje prema moćnom i, u svojoj doslovnosti i srazmernosti, tako varljivom mediju, čiji je bio prvosveštenik.

Pred božjom tvorevinom, ovo oko je smerno, i ne otima se za reč. Mi koji smo znali za dom Kragujevića, skloni smo da mislimo da je to pečat palanačkog i ne odveć lagodnog šegrtovanja, potonjeg kalfinskog vandrovanja i zasluženog prestoničkog majstorovanja.

Znao je Stevan Kragujević da fotografija može da bude i lažni svedok, znao je za trikove i dupla dna svoga zanata, znao je da se lopta može naknadno ubaciti u gol koji nikada nije dat. Pa opet se nije snuždio i razuverio u smislenost toga mimoleta, utrkujući se sa relativnošću ljudskog ukusa... Postojala je jedna granica koju nikada nije prešao: nikada nije snimao izvesnu smrt. Nije bio senzacionalista i ne može se zamisliti kao ratni dopisnik. Bio je poklonik života - zacelo bi spustio svoj objektiv pred naletom katastrofe, i uhvatio se za glavu, ili uzeo u ruke neko dete. Znao je da postavi svoju profesionalnu granicu, ono da ali ne po svaku cenu.

Knjiga Borivoja Mirosavljevića ponajpre i govori o tim granicama koje je jedan veliki fotoreporter sebi postavio. O prozorima koje je otvorio i onima koje je držao zatvorene, ili tek otškrinute. Znao je, kako rekosmo, čika Štica za naličje, za postojanje rentgena, skenera, pa i duple ekspozicije, ali njega je interesovalo lice. Voleo je domaćinsko, umiveno lice stvarnosti. Pa i kad bi se negde nešto omaklo, kada bi zinuo neki rasparani šav... Za krasnorečivost tih viškova i manjkova, za to božanstvo mere i njeno narušavanje, zalaže se gospodin Mirosavljević, koji nam svojom knjigom predočava male i velike tajne majstorstva. To nije ni azbuka ni gramatika, to je retorika i poetika umetnosti fotografije.

Pogledajmo odabrane fotose. Pravi mali dueli ili tek dueti paradnosti i ležernosti, sa neizvesnim ishodom mara i nemara. Neke paralelne priče, u svojoj biti ironične, jer govoreći o jednom često govore o drugom, i ne bez odnegovanog humora, i ne bez "slučajne" komike. Ovo je, dakle, osim što je divotna knjiga, i knjiga slojevita, sa svojim obzirima, sa svojim vrhuncima i zamagljenostima, sa svojim prvim, drugim i ostalim planovima, montažnim zahvatima, maštovitim rakursima, o kojima će nam više reći sam autor. I konačno, sa svojim duhovitim tekstualnim sponama, vrcavim sintagmama, vrednom dokumetacijom i prilozima kritike. Kroz knjigu provejava refren da su u ovom životu postojale tri ljubavi - supruga Leposava, kći Tanja i kamera "lajka". Ovaj poklonički susret, pak, dokazuje da ih je bilo još...

Odabrane fotografije listom, i svojom temom, ali i orkestracijom prostora, dotiču suštinu čoveka, koju ni jedan protokol ne može da suzi. On ostaje širok, gleda levo, gleda desno...

A opet to nije dostava već himna čoveku, njegovoj prirodi i njegovoj volji.

Nekom će biti zanimljivi državnici, nekom ličnosti iz sveta muzike, filma, književnosti, sporta; nekome - grad, reka, sugrađani, rođaci; mnogi će se i sami prepoznati na stranicama ove knjige, u nekom kadru sa radne akcije, sleta, štafete, mimohoda, skupštinskog zasedanja. Fotoreporter je nepogrešivo pokazivao najlepše lice svake od tih sfera, izvodeći je iz zvanične uštogljenosti, predočavajući svu moguću ljupkost i šarm. To nisu manekeni, to su ljudi u akciji, sa toplim, širokim osmesima. To su slike radosti a ne njene imitacije. Uostalom, Stevan Kragujević i da je hteo ne bi umeo drugačije.

Knjiga Prostori večnosti ispisana je nevidljivim mastilom znalca o znalcu, za sluhom za duševnost, dobrostivost i miloštu kolege i prijatelja. Ona izranja, kao biljur, iz sivila naše pomalo obesmišljene svakodnevice i usrećuje nas svojim maestralnim deonicama. Fotografija u njoj jeste nemušta ali - rečita. Stevan Kragujević, i prema navodima ove knjige, nije prizivao ružnoću, nije voleo drastičnost i bizarnost. Pomalo starovremski i samonikli, čovek od reči, stila, manira, duše; čovek sa tipičnom sudbinom i netipičnim delom iza sebe. Nije priznavao sudbinu kao udes već kao - sreću. To je ujedno i dominanta ove knjige, koja ume da čita fotografiju, a mi ćemo, bar se nadam, umeti da čitamo - nju.

Meni su najdraži zakuci u kojima stanuje flamanski smisao za male, kamerne formate, ozarene tajnom svakodnevne sabranosti čoveka nad sobom. Gde se prikrada lovac na malenkosti i tananosti, gde se lovi najređi i najneuhvatljiviji plen - suština.

Za kraj bih rekla da je ova naša izmaštana, neblazirana Senta, sa potpisom Stevana Kragujevića, potrebna našoj prestonici, o čemu svedoči neprovincijalni status Senćana u njoj. A potrebna je i nama, o čemu svedoči izdavanje i promocija ove knjige sa skoro svim osobinama ljubavnog romana.

Ono najvažnije kaže se tiho. To je uslov i, kako izgleda, prednost medija fotografije. U svakom slučaju, sudeći po knjizi Borivoja Mirosavljevića, jednako velikog pesnika tihosti, kome se zahvaljujemo na nemerljivom trudu i blistavom rezultatu.

(Izgovoreno na promociju u Senti, 16. 04. 2003.)