Ildiko Lovaš
S narom, u vreme posta

Dreždali smo ispred ulaza jedne galerije, kao da nikakva druga posla nemamo. Možda nismo ni imali. Bilo je subotnje prepodne, sijalo je aprilsko sunce. Razgovarali smo o tome da proleće nikad nije granulo s takvom silinom, kao ove godine. U krošnjama drveća šušketao je hlorofil. Ulice je pak zapljuskivalo žutilo mlečikinih glavica. Kao kakav virus, virus je uzročnik žutice - možda sam baš to rekla Božiku. Razume se ponešto u prirodu, šta bi inače i tražio u japanskoj poeziji. Samo je odmahnuo rukom. Zavukao se u zemlju i baš je na mlečiku naišao, znaš kakvo žilavo korenje ima, možda baš zbog toga. Hoće da se udomi na duži rok. Božik me je pogledao, znam da me uzima veoma ozbiljno. Na duži rok? - upitao je - virus straha? Nekakvo objašnjenje mora da postoji što je ove godine toliko mlečike, rekoh. Iscurilo je iz ljudi i preplavilo ulice, nakupilo se po jendecima i kanalima, otud se širi dalje. Iscurilo? - ponovio je s nevericom Božik. Nema drugog objašnjenja, bilo ga je previše, i predugo je delovao. Zbog toga i nisu ljudi oboleli od žutice - postali su otporni - nego ulice. Ali kao prizor deluje veoma lepo, dodala sam, mlečika je lepa. Njena stabljika je veoma fina, nežna, devojčice od njih pletu venčiće. Ali pre ili kasnije moraće da pročiste kanale, mogao bi i pijaću vodu da se zagadi. I ako se ponovo nađe u ljudskom organizmu, može da bude fatalan. Da, rekao je Božik, taj virus će već biti mutant.

To me je zabrinulo. Jer stvari ipak nisu sređene time što je virus straha iscureo iz ljudi u vidu strahom prouzrokovanog znoja, suza i proliva, jer bi mogao i da se vrati. U još opakijoj formi. Na ubitačniji i podmukliji način.

O takvim smo stvarima pričali, dreždeći ispred promajnog ulaza galerije. Klimali smo glavama - stvari tako stoje, nema sumnje. Trebalo bi to napisati. Ipak. Ako bude prilike. U nekom prigodnom napisu bi trebalo izvestiti javnost da je mlečika presvukla žutilom travnjake pored puteva, ali i parkove i ritove nadomak grada, šumske proplanke.

Potom sam na sve zaboravila. Čini mi se da ni Božik nije mnogo razmišljao o tome, bar nisam kasnije naišla ni na jedan njegov tekst u kojem bi obznanio da se virus straha udomio u mlečiki i da je to dovelo do njenog abnormalnog razmnožavanja, od čega je požuteo čitav kraj.

I ja sam se slučajno setila svega, dok sam se vraćala kući, kažem to ovako, kao da sam koračala, iako u nekoj zuktavoj napetosti vozila kola, doduše, prema kući. Pre nego što sam pošla, razgovarala sam telefonom s jednim grafičarem o tome da bi njegovi radovi mogli da ulepšaju onaj broj časopisa u kojem će ovaj tekst da se pojavi. Tekst koji upravo pišem. Zbog toga je zujala toliko u meni napetost, vozikam se tu, pomislih, a trebalo bi da sedim kod kuće i da pišem, da okončam jednu uspomenu iz detinjstva dotičnog grafičara, tako smo se dogovorili u aprilu prošle godine, dreždeći pred promajnim ulazom jedne galerije.

Tada još zapravo nisam primetila da je mlečika i ove godine obasula sve travnate površine, da je poput neispletenog venca zaogrnula grad. Nisam se ni toga setila, da smo sa Božikom baš o tome razgovarali tog aprilskog prepodneva. Sećala sam se samo našeg smeha, toga da je na Božikovu belu majicu kanula kap crnog vina, da su Barat i Tolnai bili, obojica, u sakou bež boje. Smejali smo se nekoj Baratovoj dogodovštini iz detinjstva, i potom je neko rekao, valjda Božik, da bismo to trebalo napisati, svi, klimali smo glavom, tako je.

A onda smo se razišli. Tome je sad tačno godinu dana. Utom sam i stigla pred kuću, izašla sam iz kola i nešto je, prštavo, ali ipak meko, puklo pod mojim stopalima. Nagazila sam na glavicu mlečike. Bio je to neprijatan osećaj, a potom, kako sam digla glavu, videla sam da je ulica prepuna mlečike. Isto kao i prošle godine. Zgodnom prilikom, napisaću to Božiku.

Sve sam ubrzo, međutim, zaboravila, preokupiralo me je crvoljenje s Baratovom uspomenom iz detinjstva. Nikako da se privede kraju. Gomilale su se reči, naizgled o svakojakim drugim stvarima, mada zapravo baš o tome, to sam jasno osećala, ako se tekst i ne uobliči baš onako kako smo hteli, osećanje ne vara, negde će se niti spojiti, uplesti, povezati, treba ih samo pustiti na volju, a potom ih razrešiti. Na rukavu sakoa bež boje jedan nabor, na beloj majici kap crnog vina. Žućkasti bljesci. Neko nas je fotografisao. Štaviše, neko nas je i snimao video-kamerom. S onom vrstom koja ima i mali displej, odmah je moguće i proveriti učinak. Vidim kako se dva minuta ranije smejemo jednoj dogodovštini koju je Barat ispričao. Na vrhu Božikovog brka goji se kap crnog vina. Ali te kapi neće biti na fotografiji. Samo naš smeh.

To je stvarnost. Ovako napisana, bila bi laž, veća prevara no da se ni jedan detalj ove priče nije dogodio. Izbrisala sam Baratovu dogodovštinu. Odustala od nje. Pokušaću da mu objasnim, razmišljala sam, da mi se tekst nije posrećio. Napisala sam Božiku da mlečika divlja kao prošle godine. Odgovorio je samo jednom rečju: "zaista?" Odmah sam znala da se ne seća našeg razgovora. Zaista se nije sećao, tačnije, vrlo odlučno je negirao i mogućnost da smo prošlog aprila mogli da razgovaramo o ovakvim glupostima. O strahu, to da, toga se sećao, ali tada je to bila stalna tema, ni o čemu drugom se nije ni razgovaralo, samo se nisu svi usuđivali da ga i imenuju, ili su se služili eufemizmima, svejedno, zaista je svejedno, to ionako ne menja ništa na suštini, na tome, dakle, da se u meni nešto ponovo izmislilo.

Mnogi su umrli u poslednje vreme. Sedela sam na nekoj klupi i đonom cipela satirala travu. A mnogi su se i razboleli. Pas je zubima čupao travu, a onda je iznenada počeo da kija, pregrizao je glavicu mlečike, od toga. Zbog nagomilanih stresova. Oslabi otpornost organizma i sve je moguće. Razna oboljenja kože, Bazedova bolest, žutica. O takvim sam stvarima slušala.

Širi se strah, kao mlečika. Neiskorenjiv je. Nema više ni mirisa, ni glasa, ne vezuje se ni za kakve događaje, gestove, niti za vreme. Jednostavno samo postoji.

O takvim smo stvarima razgovarali, dakle, pre nego što je ona moderna kamera ovekovečila naš smeh. Imam i jednu fotografiju na kojem se vidi i momak sa video-kamerom, verovatno je to bio onaj žuti bljesak, kad su nas snimili, kako naš smeh ostaje zabeležen na video-traci, stvarnost se zavukla pod dvostruku opnu, neporecivo i čvrsto demantuje moje sećanje po kojem baš i nismo bilo dobro raspoloženi.

Zbog toga nije moguće tek tako napisati ovu ljupku dogodovštinu, zanemarivši sve ono o čemu smo pre toga razgovarali. A toga se razgovora sad svako drugačije seća. Ja se sećam rečenica izgovorenih o razuzdanom bujanju mlečike. Božik kaže da o takvim glupostima nisamo razgovarali, bili smo jednostavno loše raspoloženi, i zbog toga nam je tako godila Baratova priča, mogli smo da se uhvatimo za nju, kao za slamčicu: moguće je, moglo bi nam da se desi, da ćemo imati još uspomena. Lepe, blistave, mirne uspomene. I zbog toga je naš smeh takav na onoj fotografiji, kao da nije iz aprila prošle godine, nego iz nekog davnašnjeg, ili upravo iz nekog dalekog, budućeg vremena. A o tome, kakva bi ta budućnost morala da bude, da bismo se u njoj, na toj budućoj fotki ovako smejali, ne bih zaista ništa mogla da kažem. Stoga ću ipak pokušati da ispričam, ionako nemam druga posla nego da pričam, da razgovaram, da tragam za jednom takvom tačkicom, situacijom, u kojoj bismo se, šljapkajući, brčkajući se - čovek ponekad već toliko priželjkuje da bude to što jeste: čovek, da se sve češće oseća kao prase koje se groktavo valja u blatu, a nije ni svestan da li zbog toga što će da diše, da se mota i da mrmlja sve dok jeste onakav kakav jeste, ili zato što ga ono što jeste kao stvarnost, pretvara u prasca - smeškali bismo se, ružičasto okupanih duša, na jednoj fotografiji.

Evo kako to zamišljam: dreždali bismo u promajnom

ulazu jedne galerije, i činili bismo sve ono što smo činili kad je postojeća fotografija snimljena. Razgovarali bismo. Pogledali bismo u Barata, osmotrili njegov, kao lenjirom povučeni razdeljak, uvek je bio takav, poput oštrice noža. Neko bi i stavio nekakvu primedbu na taj razdeljak, na šta bi Barat ispričao da su mu u detinjstvu razdeljak povlačili, pre svakog odlaska kod fotografa ili u crkvu, češljem umočenim u šećernu vodu, što ne može da zaboravi već i zbog toga jer bi ga na putu ka fotografskoj radnji ili crkvi, spopali rojevi muva. Na to bismo se smejali. I tada bi, žućkasto, bljesnuo blic. I imala bih pred sobom fotografiju, kao ovu sadašnju, u Božikovoj ruci čaša s crnim vinom, trenutak ostavlja trag u vidu nabora na rukavu Tolnaijevog i Baratovog sakoa, a ja, iščuđeno-blentavo, kao i uvek, ganuta: koliko je dobro ovako dreždati među njima.

Jer takva je stvarnost. Ništa se ne menja. Nezamislivo je da Božik ne prsne u smeh, ponavljajući da ovo moramo napisati, moramo svi napisati, dok mu s brkova počinje da se sliva, polako, kap crnog vina. Kao što se ni preko Baratovog razdeljka ne može ćutke preći, nezamislivo je i to, da Tolnai nije sa nama. A ja bih bez sumnje bila ganuta, o čemu bih volela i da izvestim u okvirima jednog teksta, nekakvog prigodnog napisa. Tako bi bilo, pa ipak, kažem, ponavljam, na onoj drugoj, budućoj fotografiji smeh bi svakako bio drugačiji, a kažem i to da nije isključeno da bismo jednom mogli da imamo još lepih, blistavih uspomena. Drugim rečima, da maločas secirana uspomena nije takva. Što je, dakako, laž, jer ona jeste takva.

Teško je shvatiti, osmisliti, da i rđave, bolne, u nemoć zaglibljene životne situacije imaju lepe, blistave uspomene. Fotografije pune smeha. Mada, ako bolje razmislim, moram priznati da možda baš samo na takve životne situacije imamo lepe i blistave uspomene. Postaju sjajne, uglačane očajem.

Aprila 1999. godine, kad smo dokono dreždali ispred promajnog ulaza galerije, i kad su nas uslikali, u trenutku kad se smejemo Baratovoj priči, nije bilo nikakvog, da ne kažem sklada, nego ni uzajamne pripadnosti sadržaja i forme, tačnije, toga je u izvesnom smislu bilo, samo ne na uobičajeni način. Ta uzajamnost je bila, da tako kažem, neizjednačiva, a istovremeno i neraskidiva.

Smeh nije korespondirao sa osećanjem straha, nemoći, ničim nije mogao biti izbalansiran, kao ni proleće sa onim morem mlečike, bez obzira na to što je posve prirodno da u aprilu zažuti mlečika. Jedino se u količini promenio njen kvalitet. (Zbog virusa, to sam već objasnila.) Pa je ipak bila neraskidiva ona uzajamnost između naših osećanja i našeg smeha. Neraskidiva, i pored njihove međusobne nepomirljivosti. Aprila prošle godine onoliko mlečike nije moglo da bude atribut proleća, ako je neka žena - da ostanemo samo kod jedne žene, bez obzira na to, koliko ih je bilo - istrčavši iz kuće u susedstvu meteorološke stanice na Paliću, nagonski štiteći vlastitim telom svoje dete, kao pokošena, pala licem u mlečiku. Belo mleko mlečike ovlažilo je njeno čelo. Dok je noć bila obasjana nerirodnom svetlošću. Nisu svetleli prozori njihove kuće, iz koje su istrčali, već je buktala sama kuća. I kao da se ništa nije ni dogodilo.

Ko to može da razume?

I ove godine je mnogo mlečike, i kao da neprestano padamo licem u nju. Kad izađem iz kola i pod stopalom tiho šušne, poput mekog uzdaha maslačka, imam osećaj kao da ležim potrbuške u njoj. Nema oproštaja.

Da bi fotografija, o kojoj je reč, zaustavljeni trenutak smeha, govorila isključivo o Baratovoj priči iz detinjstva, trebalo bi iznova isplesti čitavo pletivo stvarnosti. Što je ipak nemoguće. Šta je onda moguće?

Možda samo toliko, i ništa više od ovog prigodnog teksta. U kojem se smeh nije dogodio (jer onako, kao što jeste, zapravo i nije), nego ostaje kao želja. Želja za aprilom s manje mlečike. Želja za dreždanjem radi dreždenja ispred promajnog ulaza galerije. Želja za privatnom stvarnošću jedne priče iz detinjstva.

Želja za fikcijom. Valjda je bar ta želja još moguća.

Ranije, kad mlečika još nije bila zaražena virusom, bilo je još moguće ne pisati o stvarnosti. Ispredati rečenice o nečemu što može da se dogodi, razgranavati tokove priče, mrmoljiti, učiniti autentičnim jedan mogući fragment stvarnosti. Nažalost, ne može se znati od kad je virus počeo da deluje, to što mlečika od prošle godine tako divlja, ne mora ništa da znači, virus je mogao da dospe u nju i znatno ranije. Ko to zna? Posve je verovatno da ga je čovek godinama ranije iz sebe izlučio, dospeo je u zemlju, i tek od prošle godine je vidljiv. A ne može se znati ni to, da li je ponovo dospeo u ljudski organizam. U nekoj mutiranoj formi. I ako jeste, na koji način, i kad će početi da deluje. I kakve će biti posledice. Budući da je toliko toga nesigurno, izvesno je - stvarno - samo to što napišemo. Sami smo postali fikcije, da bismo mogli opisati stvarnost.

Jedino na ovaj način možemo iznova izatkati tkaninu stvarnosti. Ne može se znati koliko će taj posao iziskivati vremena i truda.

Preda mnom je fotografija, za koju verujem da je stvarna, mogu da opipam na njoj naš smeh. Sećam se priče o šećernom vodom začešljanoj, sjaktavoj kosi i zamahnute dečije ruke kako pokušava da otera muve. Ta ruka je zamahnula upravo onako kako će, kasnije, da povlači linije na papiru. Bar ja tako zamišljam. Pa ipak ne pišem o tome. Ni o razdeljku, nalik na oštricu noža, ni o njegovim pravim, sigurnim linijama, o svemu što je iskrslo iz te uspomene detinjstva i poprimilo neko novo značenje.

Ne mogu da pišem o tome, jer to je sama stvarnost. Jedina čvrsta tačka, za koju mogu da vežem to subotnje prepodne. Ali neopisiva. I ne samo da je čvrsta, nego je i ogromna, ogromna kao smeh koji je iz nas provalio, kao Božikova rečenica, da ovo moramo napisati, da ovo svi moramo napisati, i ogromna kao naše klimatanje glavom, jeste, treba da napišemo. Ali smeh, rečenica, klimanje glavom nisu stvarni. Bez obzira na to što su na fotografiji ovekovečeni kao neprikosnovena činjenica. I bez obzira na to što sve to imam u glavi, što jasno vidim pred sobom, toliko jasno - kao što Barata, kao dečaka, šećernu vodu na češlju i muve nikad neću moći da vidim.

Naime, klimnuli smo glavom na dve stvari, koje bi trebalo napisati, u nekoj zgodnoj prilici. Klimnuli smo najpre na neobuzdano namnoženu mlečiku, čega se Božik uopšte ne seća, zatim na Baratovu priču iz detinjstva, čega se takođe ne seća. Bio je nedavno tu kod mene, pokazala sam mu fotografiju na kojoj stojimo od smeha razjapljenih čeljusti, i upitala ga, da li se seća, čemu smo se tako smejali. Rekao je da ničega nije bilo čemu bismo mogli da se smejemo. Što se toga tiče, ne sporim da je u pravu, upravo to i pokušavam da kažem, uopšte nismo bili za bilo kakav smeh raspoloženi, ali smo se ipak smejali, i zato je taj smeh, a samim tim i mi koji smo se smejali - postali fikcija (jer kažem, i naglašavam ponovo, taj smeh nije mogao da se dogodi), kao što je, na isti način, Baratova priča postala stvarnost.

Da li je moguć, da li može da postoji takav kvalitet života u kojem se uspomene preobražavaju u stvarnost, a činjenice potčinjavaju sebi događaje kao fikciju. Da li možemo da postojimo mi sami, ako se naše želje ograničavaju na to da napišemo neki prigodni tekst, ali ne možemo ni to da učinimo, jer je njegov predmet stvarnost, koja je neopisiva. U kakvu se grotesknu predstavu pretvara tekst ako nam nameće takavu govornu situaciju u kojoj se jedino sam događaj ne može, niti se sme ispričati, dok se sve ostalo, sve što je vodilo događaju, mora ispričati. priči, mora izreći.

Živimo vreme strogog posta stvarnosti. Naše svakodnevice protiču u mlakom rumenilu fikcije. Zar ne bi trebalo da bude obrnuto, s obzirom na to da ružičasta boja stvarnosti ne bi rezulturala post fikcije, naprosto zbog toga što ružičasta stvarnost ne postoji. Postoji, međutim, uskraćena stvarnost. Uskraćena stvarnost, posna stvarnost, u kojoj se samo pretvaramo da je podnošljiva - mlaka, ružičasta fikcija jeste laž. Toliko sam se već navikla na ovaj posni život, kao da je normalan, rekoh maločas, skoro da sam već i napisala priču za koju je Božik rekao da je tako dobra, da bismo je morali svi napisati, dakle, sva sam se predala toj priči, crvoljila, zamlaćivala sa njom, sve dok jednom, izlazeći iz kola, nisam nagazila mlečiku, i dok najednom nisu odasvud počele da naviru reči o svakojakim drugim stvarima, mada zapravo baš o tome. O svakojakim drugim stvarima: o mlečiki, o neizbrisivom, u različitim formama sveprisutnom strahu koji se više ne vezuje ni za koje vreme, jednostavno samo postoji, i upravo sam kroz to - tačno sam to osetila, znala sam - progovorila o priči, pišem je, Baratovu uspomenu iz detinjstva, samo ne iz ugla na fotografiji vidljivog, neporecivog, mada lažnog smeha, već polazeći od teškog, strogog posta stvarnosti.

Zbog toga sam morala da izbrišem drugi tekst. Jer se bio sklupčao u ružičastoj fikciji svakodnevica. Pomalo mi je bilo i žao što moram da ga napustim, a pomalo me je bilo i strah čuvši kako iz dubine odasvud navrlih reči počinje na površinu da izbija, kao iz praznih creva, stvarnosti gladno krčanje. Sad se već ne bojim. Osećam se kao za vreme velikog uskršnjeg posta, kao da u ruci stežem karanfilićima nadaveni, mirišljavi nar, da bih mogla da ga pomirišem kad jako ogladnim, i da ustrajem u gladovanju, pošćenju. Miris ne utoljava glad, ali s njim se lakše trpi. Što, naravno, nije sigurno, ali sad mogu da proverim.

I upravo je karanfilićima nadeveni nar, ako dobro slutim, ona priča koju je jedan grafičar ispričao dok smo aprila prošle godine dreždeli ispred promajnog ulaza jedne galerije. A u priči je reč tome da ovaj grafičar, kojeg svi dobro znamo, Ferika Barat, ima veoma jaku, štrkljastu kosu i kao lenjirom povučeni razdeljak, što ni u njegovom detinjstvu nije bilo drugačije, a to znači da takvu kosu ni tada nije bilo lako zauzdati. I to je, kad je bio mali - njegovi su se roditelji tome dosetili - rešavano tako što su ga češljali češljem umočenim u šećerom zasićenu vodu. I kad god su išli u crkvu, ili kod fotografa, uvek bi ga tako očešljali, sa šećernom vodom, čega se on ovako živo seća samo zbog toga što bi ga svaki put, čim bi kročio na ulicu, spopali rojevi muva. Možemo samo zamisliti s kakvim je očajničkim besom i ozbiljnim licem mlatarao nastojeći da ih otera od sebe.

Sad, kada već znam, da je ova priča smeštena u vreme posne stvarnosti, shvatila sam i to, zašto se smejemo na toj fotografiji, premda smo svi bili krajnje rđavo raspoloženi. Ne samo zbog toga što je Barat umeo tako živopisno da nam ispriča tu uspomenu iz detinjstva da smo, na trenutak, zaboravili na sve drugo, na sve što je bilo - i još i danas jeste - tako bolno, ili što su naše svakodnevice nedugo posle tog subotnjeg prepodneva poprimile nežno ružičastu boju fikcije, nego i zbog toga što smo osećali: i ovo ćemo podneti.

Tako je i bilo. Nisamo računali samo na to, da ima i gore stvari od užasa stvarnosti. To je ta isposnička stvarnost. Ali valjda će i ona da prođe. Kad bude manje mlečike, a ljudi se ipak neće razboljevati, znaćemo da je prošla.

(Preveo Arpad Vicko)