Arpad Nađ Abonji
Sneg u Ardenima

Solvaster je maleno selo na belgijskoj terasi, negde između Liježa i Luksemburga. Na običnim mapama nije ni naznačeno. Mada naziv sela vuče na nemački, ali pošto se nalazi na valonskom delu Ardena, njegovi stanovnici govore isključivo francuski, i ako ih čovek zatekne u izuzetno dobrom raspoloženju, razumeće i po koju stranu reč. U tim krajevima žive jednostavni, mahom bogobojažljivi seljaci, u veri starijih ljudi još uvek su prisutni i prastari, paganski elementi: njihova uobrazilja nastanjena je brojnim, čudesnim bićima okolnih tihih, tamnih šuma. Ranije su ovde blagosiljali šume, kao što su primorci blagosiljali more.

Stigosmo rano posle podne. Put je bio vijugav, pun serpentina, bio je uzbudljiv, i ispunjavao nas je prijatnim osećanjem iščekivanja. Iz prtljažnika automobila povadismo rančeve, bakandže, krznene kape, postavljene rukavice i ostalu odeću za koju smo mislili da će nas zaštititi od hladnoće i vetra. Tada još nismo znali da, ako su Ardeni u pitanju, nikakve pripreme nisu dovoljne.

I dok je moj prijatelj, Holanđanin, pokušavao da strpa u spoljni pretinac ranca vojnu mapu koju je, za svaki slučaj, poneo sa sobom, rekavši da će nas ona izbaviti, ja sam napipao pljosku s apsintom u unutrašnjem džepu jakne, pomislivši da su mogući putevi izbavljenja višestruki.

Obišli smo selo - svega nekoliko prijatnih kuća sa pomoćnim zgradama - zatim se uspentrali podužom strminom na uzani plato iznad sela, odakle smo skrenuli na jednu usku, klizavu stazu koja je vodila strmo uzbrdo. Sneg je škripao pod đonovima naših bakandži; oštra hladnoća je kao žiletom zasecala obraze.

I s jedne, i s druge strane šumskog puteljka nalazile su se pozamašne kamare uredno naslaganih, i po nekoliko metara dugačkim borovih trupaca, pokrivenih snegom. Uskoro su se i one proredile, pa sasvim izostale, i zajedno sa njima nestadoše i svi tragovi ljudskog prisustva: ostadosmo sami s prirodom.

Malo sam zaostao. Ispred mene je grezao moj drugar, s naše dve prijateljice, takođe Holanđanke, koje su veselo koračale po svežem, prhkom snegu, očigledno su uživale što su se oslobodile zagušujućih svakodnevica. Sneg je pitomo vejao među visokim borovima, posve je prekrio stazu i strme planinske obronke. Gledao sam ispred sebe, pratio sveže, jasne tragove mojih prijatelja. Koliko je samo drugačiji bio ovaj kraj početkom jeseni, kada smo svega nekoliko kilometara odavde, u La Roše en Ardenu, u jednoj mrgodno zelenoj, dubokoj kotlini spuštali kanuima po plitkoj vodi hitrog planinskog potoka. Visoko iznad nas, na stenovitim glavicama štrčale su kule srednjevekovnih zamkova, a ispod nas, u zelenim, prozirnim brzacima žustro su krivudale male ribice. Morali smo pomno da pazimo na podvodne stene koje su lako mogle da nas izvrnu iz kanua u ledenu vodu.

Isto tako smo sad morali da pazimo na glatke, pljosnate kamene ploče skrivene neposredno ispod snežnog pokrivača. Jedan pogrešan korak, noga može da se oklizne i da se začas stropoštamo niz opasnu padinu.

Pogledao sam u nebo, nad nama su zloslutno promicali sivi snežni oblaci. Obuzela me je beskrajna utučenost, melanholija gradskog čoveka koji, našavši se izvan veštačkog, dobro dresiranog sveta, osetivši silu i lepotu prirode, s ne malim zaprepašćenjem shvata da mu se ovde i sada može bilo šta desiti. Sav njegov dosadašnji, kako je verovao: savršeni svet, najednom se postavlja u odnos dela i celine, i postaje smešno relativan. Na taj njegov svet počinju da deluju drugačiji zakoni, i dospeva u drugačija, starija i večnija gravitaciona polja. Ta vrsta nezaštićenosti može da ga uplaši, ili i da ga ispuni uzbuđenjem pustolovine. Mene je, naposletku, obuzelo ovo potonje.

Naglo sam skrenuo sa staze i preskočivši jedan potočić zakoračio u šumu. Niko nije primetio da sam krenuo drugim putem. Iz prhkog snega između stabala štrčali su žućkasti buseni trave, poput kakavih dlakavih, divovskih mladeža, tek tu i tamo bi poneka paprat stremila uvis ka svetlosti koja se probijala između borovih iglica. Kako sam sve dublje zalazio u borovu šumu, tama je bivala sve gušća. Imao sam trideset i pet godina, na sredokraći ljudskog veka dospeo sam u jednu gustu, tamnu šumu - odzanjala mi je u ušima sada, čini mi se posve pristala, često citirana rečenica.

Još neko vreme do mene su dopirali sve slabiji glasovi mojih prijatelja, uskoro sam, međutim, mogao da čujem samo huk vetra u krošnjama borovih stabala. Naišao sam na blagu kosinu, koračao sam oprezno. Setio sam se da u šumama Ardena žive jeleni i divlje svinje. Prema lokalnim legendama (hrišćanska varijanta zlatnog jelena), sveti Hubertus, zaštitnik lovaca, sreo je 653. godine, na Veliki petak, čudesnog jelena sa sjajnim, zlatnim krstom među rogovima. Jelen sa zlatnim krstom nije me naročito zabrinjavao, ali susret sa divljim svinjama nisam ni malo priželjkivao.

Zanet ovakvim razmišljanjima, najednom sam se okliznuo i pao. Ležao sam neko vreme, unekoliko iznenađen, u snegu. Sa stabla na dohvatu ruke otkinuo sam parče mahovine i duboko udahnuo njen čist, prodoran miris. Imao sam osećaj da me je to preporodilo. Učinilo mi se da negde u daljini huči potok. Ustao sam i pošao u tom pravcu. Oči su mi se već navikle na polutamu, dobro sam se snalazio. Posle četvrt sata opreznog batrganja izbio sam na rub jednog strmog proseka. Dole, nekoliko metara ispod mene jurio je među oštrim kamenjem na obalama zalađeni, hitri potočić. Dugo sam odozgo, oslonjen o jedno stablo, posmatrao kako se uspenušana voda nasrće na mahovinom obraslo kamenje, iskrzanu ledenu koru uz obalu, i osluškivao huk bujice. A onda sam iz džepa izvukao pljosku s apsintom i otpio gutljaj poput otrova jakog pića. Sav sam se stresao, kad je prostrujio udovima. Moja melanholija je nestala, osetio sam beskrajno spokojstvo.

Najednom su se ispod mene na stazi koja se ovde na levoj obali potoka donekle proširila, pojavili moji saputnici. Nisam ih očekivao. Skriven iza jednog bora posmatrao sam ih kako prolaze ispred mene. Bili su rumeni, njihov dah je vijorio na hladnoći. Dve devojke su hodale napred, tiho su razgovarale; moj prijatelj išao je iza njih svaki čas se osvrtajući levo-desno.

Kada su me mimoišli, spustio sam se strminom na obalu i polako sam ih sustigao. Najpre me je prijatelj primetio.

- Pa gde si se ti izgubio? - pitao je, čini mi se iskreno zabrinut.

- Malo sam se prošetao po svojoj podsvesti - odgovorio sam uz smešak.

- Aha, simoboli! - rekao je ozbiljno, spustivši pogled ispred sebe.

Bez reči smo, zadubljeni u svoje misli, hodali jedan pored drugog. Vejavica je postajala sve gušća, kao da je i vetar živnuo, tresnuvši nam svaki čas u lice pregršt oštrog, suvog snega. Počeo je da pada mrak. Neko vreme smo pratili potok, prošli pored jedne brvnare od borovih trupaca, zatim smo skrenuli na jednu sporednu stazu. Ovde su stabla već bila proređena, i uskoro smo izbili na jedan proplanak. Ispod nas, u dolini, treperela su slabašna svetla raštrkanih kuća. Bilo nam je jezivo hladno, ponovo sam izvadio pljosku s apsintom, zatim smo ubrzanim koracima presekli proplanak i, batrgajući se na klizavom tlu, spustili se u dolinu.

Ispred jedne kuće ugledasmo zeleno ofarbani putokaz, sa crvenim slovima i strelicom: Solvaster 1,5 km. Pošli smo u smeru putokaza i stigosmo u selo taman kad je pao mrak i kad je hladnoća postala skoro nepodnošljiva.

Na pragu seoske gostionice otresli smo sneg sa bakandži i ušli unutra. Prijatno uređena prostorija bila je dobro zagrejana. Na izlizanom daščanom podu nekoliko drvenih stolova s jednostavnim platnenim stolnjakom. Na zidu, u društvu nekoliko uramljenih pejsaža, na jednoj, valjda testerom prepolovljenoj školskoj tabli, kredom nažvljani dnevni meni i vinska karta. Tavanične grede su bile crne od dima. U jednom uglu sedelo je nekoliko jednostavno obučenih meštana, nisu nas ni pogledali kad smo ušli, baš su završavali večeru.

Za šankom smo naručili po jednu veliku šolju vrućeg groga, zatim smo seli za jedan od slobodnih stolova. Ono malo snega na našim jaknama, koje nismo uspeli da na vratima otresemo, začas se istopilo. I dok smo kratkim gutljajima ispijali vreli napitak, život je počeo da se vrtaća u naše udove. Od napornog pešačenja, ali i od hladnoće, prilično smo ogladneli. Posle kraće dileme naručio sam dimljenom slaninom nadeveni, u crnom vinu pečeni srneći but sa borovnicama.

I dok smo čekali da nam se pripremi večera, setio sam se onog nemačkog vinskog podruma gde sam pokušao da se povratim od iscrpljenosti nakon celodnevnog bazanja po ahenskim ulicama. Pio sam kuvano vino, glühwein, iz običnog zemljanog krčaga od tri decilitra, dok sam prelistavao tek kupljenu Geteovu knjigu, Italianische reise. Bio je početak decembra, razdoblje adventa, grad je već bio okićen borovima, niskama žućkastih svetiljki, sa ulice je dopirala igra zvona sa zvonika katedrale. Stalno sam se vraćao na početak knjige, nikako nisam mogao da se oslobodim njene porve rečenice: Früh drei Uhr stahl ich mich aus Karlsbad, weil man mich sonst nicht fortgelassen hätte. Koliko sam puta i sam baš ovako pobegao, bezglasno iščezao, u uobrazilji i u stvarnosti, od svega što me je okruživalo i držalo zarobljenog! Šta sam tražio, za čim sam tragao, šta li sam hteo?

Moja razmišljanja prekinulo je u međuvremenu pristiglo, bučno društvo. Seli su za susedni sto, najgrlatija bila je jedna neobično krupna žena sa širokim, isturenim gornjim zubima. Na sav glas je prepričavala svoje doživljaje s Aruba, konkretno, kako je na plaži ostrva iz svog udobnog naslonjača hranila iguane. I vrištala je, histerično, kod onih delova priče za koje je smatrala da su posebno uzbudljivi.

Ustao sam, pomerio stolicu ustranu i krenuo ka toaletu - osvrnuvši se, krajičkom oka primetih da me je zubata žena ispratila pogledom.

Provirio sam na ulicu kroz maleni, po svemu sudeći tek naknadno probijeni prozor. Sneg je padao u krupnim, sada već teškim pahuljicama. Prekoputa, oslonjene o zid kuće, ljubile su se dve devojčice. Bile su prelepe, ulična svetiljka im je obasjavala obraze. Iz gostionice je dopirao glasan smeh.

Odjednom sam se osetio vrlo usamljenim i nesrećnim. Na tren me je dotakla jedna nepoznata strana lepote, a ja sam bio bespomoćan. Sve mi je izgledalo beznadežno, i nadasve tužno.

Uputio sam prema njima još jedan poslednji, očajnički pogled, zatim sam se vratio svome društvu i naručio još jedno piće.