Draginja Ramadanski
Večiti modernizam - žudnja za izgubljenim jezikom

Dnevnici Rusoa, Žida, Puškina, Tolstoja, Tišme - kao marginalan, alternativan, prateći vid umetničkog izražavanja - uveravaju nas da ono najbolje pisac daje svojoj književnosti, dok je njegova privatna ličnost često sitničava pa čak i neprihvatljiva.

Takvih otkrića kod Maraija nema. Mada osvedočeni stvaralac, romanopisac, pesnik, pripovedač, dramaturg, lakoprst, plodan, rasipan, cenjen, ovenčan zvanjem književnog akademika - uznegovao je, u drugoj polovini svog života, ono što bismo mogli nazvati platformom dnevnika, kultivisao je glad za zametnutom autentičnošću, za onim što se "ne može objaviti, što neće podneti štamparsku boju". Potvrđen kao romanopisac, počeo je da ceni reč koja živi sama po sebi, bez izražajne namere, da smatra književnost duboko privatnom stvari, i da naukuje otmenost pisanja za fioku, ubeđen da "pravi gospodin jedino i može pisati dnevnik i pisma". Pri pomisli na književnost, kao "čavrljavo, sujetno, suludo pisanje", osećao je gađenje. "Napisati" za njega je najposle "kurvarluk, njihanje kukovima". Radi se o tome da treba zapisati, pod neki viši diktat Logosa.

Ova pobuna protiv lažnog bića književnosti, i uzvratno zalaganje za spontanitet zapisa podseća na nešto stariji program V.V. Rozanova, koji se isto grozio "upražnjavanja gadosti koja se zove književnost". Pretpostavio joj je žvrljotine ljudske duše (u kupatilu, na đonu sobne papuče, ili na poleđini nekakvog računa) koje je nazvao opalo lišće, i sakupljao ih u koševima. Čak im je i registar tema sličan (nacija, država, književnost, Bog, sudbina, smisao stvaralaštva). Rozanov je maštao da objavi kofere tuđih pisama, a Gogoljevog junaka koji je zavirivao u tuđa pisma, smatrao je čovekom od književnog ukusa. Marai pak, ima svoj "brodski sanduk" sa starim pismima, koja ponekad pasionirano čita, sa svešću da je u njima sadržano ono pravo - "potpuno ludilo života".

"Dnevnik guta, usisava sve, to je bolest pisca, od nje se ne može i ne treba bežati". "Godinama mi je jedino utočište, u koje bežim od sveta, pa i od rada". "Moguće je da ovaj dnevnik oduzima određenu intimnost iz moga rada, ali nije sigurno da upravo on nije za mene istinski radni zadatak, i da je sve drugo suvišno traćenje energije". II58

Ta njegova opsednutost autentičnošću da se naslutiti i iz njegovog autobiografskog romana Ispovest jednog građanina i Kopno, kopno!.., kao i iz putopisa Tragom bogova.

Čak su posegnuli za sličnim poređenjima. Rozanov, u trenutku gubitka prave Rusije i njene plemićke kulture, Marai u trenutku gubitka prave Mađarske sa pripadajućom građanskom kulturom. Anihilaciju domovine Rozanov je uporedio za razlazom posle pozorišne predstave, kada publika uzme od garderobera svoje kapute i bunde, i krene kućama za koje se ispostavlja da ih više nema, a Marai degradaciju mađarskog životnog i kulturnog stila poredi sa balskom salom u kojoj igra još samo nekoliko plesača.

I pored obilja tema i motiva, svojstvenih svakom dnevniku, od letimičnih zapisa, esema, mikronovela, aforizama, bisera paradoksalistike ("Mora da imam nešto sa tim čovekom jer ga se gnušam"), pred nama se odvija strahoviti scenario gubitaka (doma, domovine, opusa, (knjige su mu spaljene), čitalaca, biblioteke, braće, sestre, sina, posinka, od kojih je najstrašniji gubitak voljene supruge, nakon više od 60 godina braka. Mudrost, finoća, elegancija, nerazmetljivost sa kojom se apsolviraju i najteži udarci, eliptičnost, sažetost izraza, jeste lekcija života i stila, ponajpre stila života.

Dobrovoljno progonstvo, prvo u Italiju, pa Ameriku, jeste zapravo fon za podnošenje te situacije lišavanja, za kreativno obračunavanje sa beznadežnošću.

Vremenski ovi dnevnici obuhvataju 1943-1989 (bezmalo pola veka): rat, fašizam, pojavu boljševizma, sa stavljanjem znaka jednakosti izmedju njih, emigraciju (SAD, Njujork, San Dijego), dakle neki novi život pod čudnim stvaralačkim režimom, kada talentovan, osvedočen i priznat pisac, vršnjak veka, u punom naponu životne i stvaralačke snage, počinje da stvara izvan svog naroda, mahom za inertne prevodioce.

To me opet podseća na situaciju ruskih pisaca u Americi, s tom razlikom što oni imaju svoju publiku, i svoje izdavače u Rusiji, samo su fizički odsutni. Danas, reklo bi se, stvarnog razloga za njihovu emigraciju više nema. U slučaju Maraija situacija je dramatično frustrirajuća, reklo bi se čak ne ni disidentska. On, naime ne pristaje da daje svoja dela niti mađarskom samizdatu, smatrajući to vitaminskom injekcijom Kadarevom režimu. Ideološki sistem u domovini ga ne prihvata, izgubio je svoje čitaoce, ali ne i svoje teme koje na žalost ne korespondiraju sa datom duhovnom klimom. Svesno odbija da propiše na engleskom, ili nemačkom (u slučaju Maraija radi se o piscu čiji duhovni kalibar ne zaostaje za onim, recimo, Nabokova). Uzgred budi rečeno, njegova nezvanična kandidatura za Nobelovu nagradu nije bila neosnovana.

Poreklom Sas, dakle u velikoj meri genetski ne-Mađar, načinio je odsudan kulturološki izbor - da piše na mađarskom i bude deo mađarske kulture. Mnogi veliki mađarski stvaraoci su to činom svoje odluke a ne matrikule, na primer Petefi, koji nema ni kapi mađarske krvi. To opet podseća na situaciju u Rusiji, gde su veliki kosmopolitski nastrojeni pisci nemačkog, jevrejskog, čuvaškog etc. porekla i vaspitanja ostali fanatično verni ruskom jeziku kao oruđu svoje umetnosti. Ali imamo i drugačije primere (Nabokov, Makin etc.).

Pisac Marai je, istina, stigao da doživi i nagoveštaje promene režima u domovini, što je bio uslov njegovog povratka. Pitanje je kako bi izgledao autoportret velikog povratnika, što je i sam smatrao za prvorazredan stvaralački izazov - opisati povratak emigranta. To se zamalo moglo desiti 1956. godine, kada je na prve znake deboljševizacije krenuo put domovine. Ali se na vreme zaustavio. Pa evo, ovo neka bude vrsta njegovog povratka. Nadam se da bi mu se dopalo među nama, koji smo spremni da uvažimo njegovu poslednju želju: "Bila bi velika sreća kada bih još jedanput mogao biti mađarski pisac".

Recimo nešto o kategoriji građanstva koja je diferentia specifica Maraija kao mađarskog pisca, a potom i kao mađarskog disidenta. To nije stalež obeležen dekadencijom i otuđenošću od svega ljudskog, kakvog srećemo kod Krleže ili Kafke, već neka vanredno dopadljiva kategorija talentovanih ljudi, znalaca svoga posla, koja biva nepravedno kaštigovana i zločinački nivelisana sa mediokritetima u vreme fašizma i boljševizma, dakle u vreme masivno totalitarnih ideologija, koje ne prepoznaju podvige malih, sočnih, ukusnih ljudskih života.

Hoću da verujem da nismo slučajno večeras referenti upravo Somborac, Senćanka, i Subotičanin. Pošto smo živeli, a ja i danas živim, u ponekom vojvođanskom gradu, reliktu te virtuozne kosmopolitske građanske monarhije koji je odisala skromnim podvizima običnih građana, koji pre svega imaju domaće vaspitanje, ne obaveno represivno i obeleženo Frojdom, koji nisu samo razmetljivi, bahati, nasilni, sifilistični, krimogeni, i insektoidni već i šarmantni, dopadljivi, fascinanti, bajkoliki, maštoviti, darežljivi.

Potrebno je, dakle, razumeti dve presudne Maraijeve nostalgije, jednu koja se oprašta od na taj način jake, samosvesne i velike Mađarske "koje je bilo i koje neće biti", koju "nijedan od naroda nije nadmašio", koja je zavela i oduševila Šandora Grošmida alias Maraija, za koga je "stanovati u Budimu, značilo pogled na svet"; i drugu, ulisovsku, nostalgiju, usmerenu na miris mora i palmi, ka ostrvlju i sirenama, ka sudbini apatrida i lutalice, koja se najbolje izrazila u romanu Sindbad se vraća kući, delu veoma složene fakture, za čiju sudbinu se ne plašimo, jer ga se latio prisutni gospodin prevodilac, Sava Babić.

Bežeći bezmalo pola veka od boljševizma, Marai niže "godine koje su pojeli skakavci", sedam puta po sedam mršavih godina. Izgleda da se Joilovo proročanstvo obistinilo, i da se upravo našim, savremenim, čitanjem zapisanoga, kao u slučaju Borisava Pekića, viša pravda ostvarila.

I dok su nam 4 godine italijanskog izbeglištva dostupne u prevodu, očekujemo i onih 40 godina američkog živovanja, iz pera istog priređivaća i prevodioca.

O Italiji su izrečeni vanredno pronicljivi pasaži, uz dijagnozu o južnjačkoj lenjosti i izvesnoj bezduhovnosti, koju Marai oseća kao neukus, mada stoji i ocena da se "istinski slobodan čovek može razvijati samo na zapadnim mediteranskim obalama". Takvo kontrapunktiranje karakteristično je za ove zapise, nanizane na nisku vremena, i doprinosi skoro romanesknom razvoju junaka, dakle nekoj dubljoj a ne cepidlačkoj i čistunskoj doslednosti. To se može videti, recimo, i u njegovim zapisima o jevrejstvu, koji čine pravu stereometrijsku orkestraciju pro i contra. I 143, II 86, II 93 II 103

Što se tiče Amerike, i o njoj su izrečene mnoge ocene, u svim nijansama vrednosnog spektra II 194 Situacija je to robinsonska, pisac spasava ono što može i od krhotina gradi novi život. "Velika prednost Amerike: čovek može ostati Mađar a da se ne kiti nacionalnom simbolikom. Čovek može ostati pisac a da nije prinuđen da živi od pisanja. Može biti dobro plaćen čistač ulica, a uz to pisac. U Evropi je to nemoguće".

Dozvolite mi i da nešto pročitam. Na str. 70. govori se o vekovnom statusu pisca u Rusiji. On je arbitar, svetac, mudrac, Bog. Ne poziv i zvanje, već pozvanje biti pisac. Dokaz toga je pre svega ruska književnost, ali ne manje i ova briljatna dnevnička mikro-novela.

Neko je rekao da umetnost današnjice jeste ili lažna ili bespomoćna. Marai se zalaže za apartni spoj nespojivog. "Za svako veliko pisanje potrebno je mucavo živo biće, suluda strast ali i majstor znalac, savršena majstorska nadmoć. To dvoje se retko susreće" veli Marai u zapisu gde izražava sumnju da je neki virtuozni muškarac nadopisao, redigovao dnevnik mlade kaluđerice III 45.

I tako smo došli do teme žene, odnosno ženskog pisma. Maraijeva supruga Lola (Ilona Matcer) ostavila je više od 100 beležnica dnevnika, jedine lektire Maraija u poslednjim godinama života. "U dnevnicima L. ima neke feminine energije, koja je demonska". (Uzgred, taj isti demonizam nalazio je Marai i kod Getea). Da li bi bilo celishodno zaviriti i u te dnevnike, ili je dovoljna Maraijeva ocena da su "čudesni"?

To ostavljamo na sud aranžeru i prevodiocu ovog fascinantog opusa, Savi Babiću, koji, sigurna sam, nije stavio tačku na krstarenje i kormilarenje kroz život i stvaralaštvo Šandora Maraija. Čekamo!