Draginja Ramadanski
Mrtvoj se kulturi meri rep

(Radivoj Šajtinac, Kinesko dvorište, Dnevnik, Novi Sad, 2006)

Jedan od junaka ove knjige i zove se tako: Vukašin. Prezime mu je Pomorišac, zacelo od sudbinskog nam pomora. A sve to povratno depatetizovano i spašeno gubitničkom alatkom, uzrečicom šatro.

Svakog jutra, naime, vršeći malene rituale (de)kontaminacije, Vukašin (kao sin, otac, suprug, brat, ljubavnik i pisac) spoznaje kako je teško, uz nalete prožimanja prošlosti i sadašnjosti, uz navalu dvojnika i citata iz dosuđene nam baštine, život pretvoriti u tekst .

Zatičemo ga kada kulturni palimpsest počinje da oseća na sopstvenoj koži – u trenutku kada čula citiraju . Kada vas dotuku danlopovim reketima, i ostavljaju otiske, rane, inicijacijske overe na koži leđa, kao dokaze kulturogenog susreta.

To su, dakle, ti omaknuti, neopevani, na nas nasukani parčići kulture, koji nas presreću u komatoznim, graničnim stanjima, u bolnicama, ubožnicama, kupatilima, javnim govornicama, zajedničkim stanovima i dvorištima, u suočavanjima sa telom i njegovom trošnošću. Bolest epohe kao stupor, atrofija, zabezeknutost nad neprovodljivošću nerava do mišića, nad svim tim zaprečenim korespondencijama života i kulture, namere i učinka.

Na randevu sa Vukašinom dolazi jeftina imitacija udaljene civilizacije, kao vrišteća opomena ovdašnjih praznina u konvencijama (čajnik kao institucija pristiže karikaturalno kasno). Prizvali smo ih, te protagoniste ekskluzivne invazije, da nas nauče (samo)kontroli, kao Rusi Varjage što su. Carujte, gazdujte nad nama! Mi spadamo u soj (s)umornih vetrogonja-vedogonja, ogrezlih u lekovito blato slovesnih toplica, koje više ne deluje na nas. Rok trajanja naših rukotvorina je, naime, računao na večnost, na beskraj, na iza horizonta, a ne na ciglo jednu veselu i veselničku sezonu – do prvog buvljaka, do prvog pranja, do prvog otpada.

U tom svetlu je i sama sintagma porodično staklo – predragocena. Eno ga kako, krhko, lebdi u vazduhu, balansira u nekom smehotvornom prizoru, sklono da prsne i raspadne se u nesećanju. Upad kulture u našu svakodnevicu dešavao se i organski, i mahinalno, i pomodno, i snobovski, i iz treće ruke – ali nikada ovako osvešćeno, jeftino i šatro kao sada, sa tako dubokim i rezigniranim našim pristankom.

Naš igračka-tricikl imao je metalnu konstrukciju, gumene pedale, drveno sedište, masu solidnih, patiniranih rezervnih delova, sa različitom skalom tvrdoće. U travuljini pak današnjih dvorišta valja se tricikl od jednobojne plastike , liven ujedno, po šablonu, nepogodan za bilo koji remont. Njega neće naslediti mlađi brat, onaj što će posle postati čuveni lekar i sa svojom paralitičnom pacijentkinjom uspostaviti odnose „dubokog poštovanja i poverenja”. Ako išta, tricikl iz detinjstva našeg Vukašina nije bio šatro. I sedište mu je bilo povisoko, sračunato na neku buduću Botičelijevu Veneru, kojoj se može zameriti mnogo toga ali nikako cul bas .

Radivoj Šajtinac voli da raščitava kulturni tekst kao žensko telo, u čemu mu dakako pomaže i gramatika. Ovoga puta sve se dešava iz rakursa ženskog tura (kult-tura), i to, rekli smo, ponižeg. Žene se (samo)kultivišu pod folijom spavaće sobe, ne bi li se izbegli manje privlačni rakursi njihove neokulturene fizičnosti. Faktor diskriminacije nije rasni tip koliko obezličeno telo, svedeno na lutku. Nisko težište kulture. NB. Ovo nije rasizam, ovo je rasna proza.

Konzumerizam kao najniži i najkvarniji vid (anti)kulturne pozicije, bolno je i uvredljivo spojiv sa pozicijom čoveka stvaraoca. Pisac? Pisac, ako preuzima, krade i troši, onda samo sofistikovane i dragocene citate, njegovo bogatsto nije od ovoga sveta. Kada pak veliki, globalni kulturni citat bane, kad probije oklop zakorovljenog mentalnog dvorišta na način ljubaznog trgovačkog putnika – domaćinu ostaje samo katatonija, oduzetost, atrofija, prepuštenost zagonetnim ritualima kalemljenja i podvrgavanja. Nije li to drugo ime za šarmiranje i zavođenje?

Vukašina, kao protagonistu interkulturnog njušenja, zatičemo u stanju hipnotičke fascinacije, sa dijapazonom gestova od prevrtljivosti petra do predanosti jude, preko sumnjičavosti tome i magdalenske podatnosti. Ko je mesija čiji smo mi, danas, apostoli? Kakvu nam to on konceptualnu slamku za spasavanje nudi? U sveopštem prožimanju, gubi se granica između unutra i spolja, ovo je koit koja ne podrazumeva defloraciju i krv. Dobijamo grupne ansamble zagonetnog vezivnog materijala, koje starinski zovemo magnetizam, simpatija, ljubav, koji više liče na klinč, pounutrivanje, pospoljenje, usisavanje, vampirsku osmozu lekara i pacijenta, učenika i učitelja, kupca i prodavca. Ti dirljivi šatro-ljubavnici (Evropa na leđima Zmaja) upravo kao da tragaju za nekim novim gral-rakursom. Vertikalu je zamenila horizontala, duhovnost – geografija.

Najdragoceniji materijal potopnog univerzuma je belo drvce palo (ispalo!) iz kljuna crne ptice, kao vapaj za oprečnim, pojedinačnim, iznenadnim, slučajnim. Slamka ugrabljena od prirode stiče spasonosnu primenjivost u skladu sa svojim slučajnim i jedinstvenim poreklom – kao ključ za pobesnela foto-osetljiva vrata, možda baš i rajska, sudeći po negovanom banjskom okolišu.

Privučeni smo istočnim grehom, gde istok, avaj, nije počelo i koren Tajne, već ciglo zagonenti orijent. Od sve mezalijanse jezika (ruski, kineski, mađarski, engleski), u legurama krtog volapuka današnjice, najmilozvučniji je upravo poj ptica, i opet rajski i istočni.

Tu istinu nam mogu posredovati ne samo „kineska dvorišta” već i neki novi privat-docenti koji svoju poduku daju opušteno, i uče nas višestrukim makaronizmima masovne kulture. Oni mogu biti rođeni u Brajtonu, a da im otac ipak bude mađarski avanturista. Svi se, međutim, opušteno, srećemo u narečenom kineskom dvorištu pretopljene kulture, uporedive sa onim triciklom od jednobojne plastike, u lepljivoj karamelizaciji svih stratusa i čvrstina (ne)ljudskog materijala.

O, gde su sada oni negdanji, ozloglašeni i tršavi inženjeri ljudskih duša! Čekaju na reciklažu, čuče u nama, cvokotavo zabruje iz nekog bojlera-melting pota, i tek ponekad protegnu noge, ti dragi maksimalisti, u vidu čulnih citata, koji nas presreću na smenu sa kohortom novih preduzetnika-uzurpatora.

U citatnoj kakofoniji ima li Rusa? Neminovne su njihove javke. U vidu kućnih đavola i ostale nečisti. To su Rusi konjoubice, koje će spasiti konj. Večiti raskoljnikovi sa svojim besmislenim zločinima i smislenim kaznama. Naša ruska bolest . Klasični ruski dvojnik kao „konceptualni najamnik neprobuđenog melanholika”. Nije li to metafora za pisca i njegovog junaka, koji tek okrutnut oskrvnjujućim prepariranjem (prototipa) zaposeda prostor vrednosti? U iskupljujućem kreativnom pijanstvu. Rusima ništa nije sveto. Na putu do svetosti. I zato je strašno voljenje Rusa. U kabini kamiondžije krajinskog imena i prezimena, dakle ovejanog gubitnika, Daneta Guzine (sic!) nalazi se velika narandžasta knjiga pesama i poema A.S. Puškina. „Kako je moguće putovati sa takvom knjigom na duši?” Nikako. Sledi (mu, nam) zaslužena kazna.

Kako, dakle, pročitati ideogram jednog običnog jutra, dana, večeri. Kada se prezivamo Marmeladov, i trujemo svoga mladog podstanara ovisnika, koji neće umreti od overdoziranja, već od naše bajate marmelade, nekoć slasne i sveže, koja je dugim stajanjem pretvorena u otrov, baš kao i mi sami. Baš kao što se sve izvrgava u svoju suprotnost neadekvatnom i nepravovremenom upotrebom.

Zatečeni smo u trenutku viševekovnog rezignantnog odricanja od dalekih kulturnih destinacija, kada nas žuđeni mitovi presreću svojim degradiranim derivatima i replikama, kojima ne nedostaje sličnosti sa izvornikom-istočnikom, samo što decimalna vaga za merenje specifične težine simulakruma još nije puštena u opticaj.

Sada znamo kako je to (od)umirati. Znale su to još poneke kulture odveć prepoznatljivog identiteta.

Pisac ove rasne proze nije samo potentan već omnipotentan – on se lako identifikuje i sa žrtvom i sa dželatom. On može da piše ne samo u svoje ime, njegova liričnost nije slepo ispovedna, već rekli bismo, pravedno raspodeljena, stereometrijska. Čudno je stoga što upravo on zamagljuje bridove ove romaneskne proze, i kruni svoju ariju na desetke kraćih deonica, koje se, doduše, užlebljuju jedna u drugu, smotreno naležu, i tonalitetom, i temom. Ta vrsta funkcionalne uzglobljenosti je neporecivo romaneskna, i sav trud autora da utekne priči je zaludan.

Junakinja ovih stotinak omnipotentnih strana nije drugo do njeno veličanstvo kultura, koja je došla u svojim aktuelnim haljama u naše dvorište. Kakva je to kultura, kakve halje, i kakvo dvorište?

Za nadati se da će naši kulturogeni muževi umeti da ukrote sva sub, kvazi i sajber iskušenja, i da će njihova vlastelinka ostati dostojanstvena u ovoj po nju opasnoj eri. Onaj ko se seća „smeđih veveričastih napolitanki”, ko poseže za poređenjem sa slanikom Benvenuta Čelinija, i ko zna za pravu upotrebu limuna, za njega još ima nade! Loš prevod može da ošteti čak i fabulu? Ne zaboravimo ipak, da fabula i nije drugo do prevod.

Pregnimo napokon na Šajtinčev kurs kreativnog čitanja.

U vidu malenog apetajzera evo i citata sa 28. stanice, čednog repića jednog ideograma:

„Doveli su sa sobom, nastavili i da žive, naravno, s njima, male žene, za neke od nas premlade supruge, za neke sestre ili odrasle kćeri, nismo se snalazili u njihovim odnosima, naše prljave i somnambulne pretpostavke bile su deo našeg pomenutog, dvorišnog trulenja, malo lascivnih bajki ili zlonamernih nepoznanica učinilo je, naravno, da nam i trulenje izgleda narcisoidno a to je, opet, neka druga priča, vezana sa druga istojezična i istozadnjična (grafička emfaza D.R.) dvorišta koja su, malo bliže i malo dalje od nas, takođe tavorila, ali bez Kineza.”