Atila Pejin
Istorijat Sente

Prema arheološkim nalazima naši krajevi su već od praistorije nastanjeni. Počev od paleolitskih zajednica mi nalazimo dokaze o kontinuiranom prisustvu čoveka: tragove materijalne kulture Kelta, Sarmata, Huna i Avara.

Srednjovekovno naselje je verovatno nastalo u XII veku od zimskog staništa, a kao posed mađarske rodovske aristokratije iz loze Sente-Magoč, a prvi pisani izvori koji pominju Sentu potiču iz 1216. godine i vezani su za ime mađarskog kralja Andrije II. Za vreme mongolske-tatarske najezde i Senta je stradala, ali ubrzo posle toga ponovo se spominje u pisanim dokumentima; u drugoj polovini XIV veka ona se već nalazi u posedu budimskog kaptola. Prirodna bogatstva okolnog kraja, zatim prihodi od takse povoljno su uticali na dalji razvoj naselja. Pored ribarstva i poljoprivrede, stanovništvo se bavi i raznim zanatima. 1506. godine, za vreme vladavine Vladislava II Senta, već kao razvijena varoš, dobija titulu slobodnog kraljevskog grada.Senta je uspela da izbegne opasnost koja joj je pretila za vreme seljačke bune Đerđa Dože, ali nije dugo uživala u miru; 1526. godine opustošena je prilikom povratka pobedničkih turskih trupa sa Mohačkog polja, koje su pri povlačenju kroz naše krajeve opljačkale i zapalile sva potiska naselja, pa nisu poštedele ni Sentu. Posle pada Budima i Segedina, Turci su trajno zavladali i Sentom. Pustošenja, vezana za turske pohode, pa uvođenje turske uprave i poreskog sistema uticalo je na promenu etničkog sastava stanovništva. Mađarsko seljaštvo, koje se prvenstveno bavilo zemljoradnjom, masovno je napustilo ove krajeve, a njihovo mesto su popunjavali Srbi-stočari koji su dolazili sa juga, gde je već ranije, padom Srpske despotovine, započela turska vladavina.Oslobođenje od turske prevlasti doneo je bečki rat. Odlučujuća bitka odigrala se upravo kod Sente 11. septembra 1697. godine, kada je austrijska vojska pod vođstvom genijalnog Eugena Savojskog nanela veliki poraz turskoj armiji.Posle sklapanja mira u Sremskim Karlovcima i Senta je postala deo vojne granice, a njeni žitelji su većinom Srbi-graničari. Posle novih ratova došlo je do novih pomeranja vojne granice, pa je došlo do razvojačenja Potiske granice. Da bi sačuvali stečene privilegije, Srbi masovno napuštaju potiska naselja i odlaze na novoformirane granice (Slavonija, Srem, Banat) ili čak u Rusiju, na poziv carskog dvora. Bečki dvor je takođe želeo da ih zadrži i da bi sprečio dalje otseljavanje graničara iz ovih krajeva, formirao je od potiskih opština privilegovani dištrikt. Neka naselja su dobila i dodatne privilegije i rang varoši, kao što je bio slučaj i sa Sentom. Vakum, nastao masovnom emigracijom Srba, popunjavale su mađarske i slovačke porodice, dolazeći sa severa, iz prenaseljenih mađarskih županija, pa se etnički sastav stanovništva ponovo drastično menjala. Krajem XVIII veka u Senti se nastanjuju i prvi Jevreji, unoseći novi etničko-verski element u društveni život varoši. Do sredine XIX veka neki kobni događaji sprečavaju nesmetani razvitak grada. 1769. godine Senta je skoro do poslednje kuće izgorela u vatrenoj stihiji, a 1831. godine velika epidemija kolere u Mađarskoj nije poštedela ni senćansko stanovništvo. Događaji vezani za 1848/49. Ipak su najbolniji, jer pored ogromne materijalne štete, poremećeni su dotad veoma dobri međunacionalni odnosi u gradu.Posle pada apsolutističke vladavine, a naročito donošenjem austro-ugarske nagodbe (1867), i u Senti se primećuje ekonomski uspon, a proces liberalizacije oseća se i u društveno-političkom životu. 1873. godine Senta definitivno postaje grad sa uređenim senatom a istovremeno i jedan od značajnijih centra u Potisju. To je doba istinskog društveno-ekonomskog procvata: gradi se most preko Tise i velelepne zgrade na Glavnom trgu i u važnijim ulicama blizu centra; izgrađuje se kej i železnica; osnivaju se bankarske institucije; izlaze prvi lokalni listovi. Utemeljena je Narodna bašta, koja je postala omiljeno izletište Senćana. 1895. godine, povodom posete cara Franja Josipa I, grad dobija javno električno osvetljenje i asfaltirane puteve i trotoare. Istim povodom podignut je i spomenik senćanske bitke. Članovi senćanske elite osnivaju mnoštvo raznih udruženja karitativnog, konfesionalnog ili, pak, sportskog karaktera.Početkom našeg veka razvitak se nastavlja: umesto srušenog drvenog, gradi se novi, moderni gvozdeni most, a umetsno izgorele gradske kuće ubrzo se podiže nova, današnja.Izbijanje I svetskog rata zaustavi dalji napredak, a promena režima posle rata dugo vremena ne odgovara ovoj sredini. Nerešeno agrarno i nacionalno pitanje uveliko sprečava razvitak grada koji je i dalje sačuvao agrarni i višenacionalni karakter. Velika, svetska ekonomska kriza je još više otežala život Senćana. Polagani uspon primećujemo tek krajem 30-ih godina. Izbijanje novog svetskog rata donosi i novu promenu režima koja ponovo kobno utiče na društveno-ekonomski život u varoši. Nikako i nikad ne smemo zaboraviti tragične događaje vezane za proleće 1944. godine, kada je posle nemačke okupacije Mađarske, iz grada odvedeno više od 1400 Jevreja u razne logore smrti, gde ih je jedva preživelo 15 odsto.Mada Senta nikada nije postala istinsko urbana sredina, niti veći duhovni centar, ipak je dala neka veća imena srpskoj i mađarskoj kulturi, a to su: Jovan Muškatirović, Stevan Sremac, Đula Dudaš, Lajoš Turzo.

Ovu bogatu kulturno-istorijsku baštinu čuvaju, prezentuju i dalje grade danas postojeće kulturne ustanove grada: muzej, istorijski arhiv, biblioteka i dom kulture.