Makropolje 13., Na Kirkinom ostrvu 1/3.: Ostrvo

Atila Balaž
Ostrvo dva, uz melodiju rukavca

< Vladan Matijević: Pesma iz rukavca |

Uvek sam sebe smatrao i zamišljao za nekog ko je zgodan, visok (plus-minus) metar i osamdeset. Nekog ko je bistar, ima specifičan humor, nadaren za ovo i ono, ko bi mogao da se dopadne, štaviše i dopada se ženama, i srećom, nisam grešio. Dopadao sam se i devojci, koja mi je u kolibu povremeno donosila hranu i svežu vodu, potom odnela ćup sa izmetom – sa mokraćom i govnom, kojih sam jedva čekao da se oslobodim. A dopadala se i ona meni, i te kako! Štaviše, kako su prolazili dani a potom i nedelje, sve više. Toj sitnoj ženi falilo je pola krila ali u početku nije želela da mi ispriča kako se tačno dogodila nezgoda – da nije nešto genetski? – kasnije je rekla samo to da ga je odgrizla neka pijana svinja i da nije pristojno da nastavim da zapitkujem. Video sam tada da je besna na čitav muški rod, verovatno uključujući i mene, stoga se stvarno više nisam interesovao. Ipak sam imao toliko mozga, ako sam inače verovatno pogrešno video, užasno loše krivo procenio, vrlo nespretno prosudio samog sebe a u krajnjoj liniji i svoju situaciju. Nije trebalo da iz sveta senki izađem na svetlost, jer ovim dobrodušnim gestom, koji se smatra nesebičnim, kojim samog sebe delim sa svima, ovde nisam postigao mnogo uspeha.

Štaviše: upao sam u nevolju.

Zašto? Ni danas ne bih umeo tačno da kažem. Moja drugost ih je ljutila, mada nisam ni peder ni Jevrejin ni žirafa ni antilopa patuljastog repa sa Madagaskara a ni nekakav invalid. Šestokresti ili beznosni, ne jedem supu praveći zvezdu, a nemam ni upadljivih ideja ni zapanjujućih rešenja. Ruku na srce, nikada ih nisam ni imao. Običan sam Mađar, koji od drveta izdelje sto. Reč je samo o tome da sam uvek umeo da izvrnem tuđe reči. Za društvo, bilo koje, sigurno bih bio korisniji kao advokat ali sada je već kasno. Druga ostrvska prijateljica, jer vremenom je to postala, odala mi je da mi za dlaku promiče život. Bliži mi se sudnji dan i te večeri su joj se u očima skupile suze, kada se šćućurila kraj mene sa parčencetom kanapa kojim će mi ponovo, nakon što sam jeo, povezati zglob. Ah, imala je tako slatke, sićušne nokte na nogama! Iz grudi joj se oteo ogroman uzdah, pri čemu su joj pod uplašenim, skoro nečujnim glasom, drhtale dve male, ukrućene bradavice, što su mirisale na božure.

Rekla mi je da se veće staraca nije sastalo u vezi sa mojim slučajem, samo zato što je vođa matorih mužika bolestan, al' čim ozdrave ili umru, sve jedno je, doći će red na pretres. Dodala je još i da mi se prilično loše piše. Doduše, ona nije upotrebila reč slučaj, jadnica bi nastavila i dalje ali ja nisam mogao. Naglo sam spustio ono što mi je izgledalo kao flekice sa kupusom, među ruke sam uzeo njenu lepu glavicu, poljupcima joj obrisao suze, zagrlili smo se i tada smo poslednji put vodili ljubav. (Moram da napomenem da je meni tada išlo malo teže. Verovatno od uzbuđenja.)

Preklinjala me je da pobegnem, jer ću ovde očigledno propasti. Nije htela da me veže ali pošto sam znao da to može da rezultira nemilosrdnim retorzijama, nisam pristao. Smirivao sam je time da imam sigurno rešenje.

– Hoćeš se vratiti jednom po mene, pre nego što ostarim i ličim na moju babu?

– Vratiću se, matore svinje se vraćaju – odgovorio sam i poljupcem joj zapušio usta, skoro sam i sâm zaplakao.

Te noći sam iz daleka čuo pesmu rukavca. Osetio sam tako snažnu nostalgiju, da sam konopac pokidao kao da je od svile. Za tren oka sam se ispuzao kroz dimnjak, potom sam se, držeći se za vetrokaz, prodrao iz sveg glasa. (To je bio onaj momenat kada sam govorio na raznim jezicima.) Verovatno sam izgledao zastrašujuće, stojeći onako garav, bleštavih očiju pred kolutom punog meseca i samo urlao i busao se u grudi i čupao pune šake dlaka na grudima – škrgutajući zubima – da niko nije došao za mnom. Sigurno su i hvatači iz ludnice upravo spavali u dubokom snu. Barem su se pravili. I policajci. Verovatno su se plašili da ću ih ujesti pa će od mene zadobiti tu neobičnu boljku, prema kojoj je ebola nekakva plemenita bolest.

Već sam danima veslao unazad, kada se uz mene privila jedna ptica. To jest nadvila. Veoma lako bi prhnula krilima tamo-amo nadamnom dok sam ja dole naporno veslao, što bi u mojoj maloj, dragoj domovini sa drvenim tornjevima sažeto rekli: skoro su mi se oteglila jaja. Vesla su mi skroz nažuljala dlanove. Improvizovane zalihe vode bile su na izdisaju, već odavno ništa nisam jeo, ostaci izmeta skorili su mi se u crevima. Tvrđi od topovske đuladi. Unutrašnji pritisak bio je toliki da ako ih ispucam natrćen još će nekoga ubiti. U tom mi je ova ptica, koja se čas činila malom čas povelikom, u krilo frljnula nekakav zarđali ključ.

– U božju mater! – psovao sam (u normalnim okolnostima ne uzimam u usta ime Gospodnje), što mi u krilo nije spustila nekakvo jaje, koje bih mogao da popijem na iskap. Bar prepeličje ili jarebičino jaje što snagu daje da bih mogao malo da pevam, međutim nije se oglasila. Zamahnuvši krilima, skrenula je sa mog pravca, a da se nije ni osvrnula. Odjedrila je. Nisam prvi put u životu ostao sâm.

Prevod: Sandra Buljanović